Osvrti i prikazi

UZNIČKE USPOMENE VOJSKOVOĐE SLAVKA KVATERNIKA:
MANJKAV, IAKO VRIJEDAN DOPRINOS PROUČAVANJU NDH

Piše: Tomislav JONJIĆ

U nakladi zagrebačke kuće Golden marketing, prošle je godine gospođa Nada Kisić-Kolanović, znanstvena suradnica Hrvatskoga instituta za povijest, objavila knjigu Vojskovođa i politika. Sjećanja Slavka Kvaternika.

Knjiga predstavlja nesumnjivo dragocjen doprinos proučavanju Nezavisne Države Hrvatske. Obsiže 427 stranica, od čega šezdesetak čini auktoričina uvodna razprava.. Skoro 170 stranica zauzimaju zapisi vojskovođe Slavka Kvaternika pod naslovom NDH i dr. Pavelić, a ostatak se sastoji od dokumenata. To su: obtužnica protu Slavku Kvaterniku, dr. Vladimiru Košaku, dr. Mehmedu Alajbegoviću, dr. Osmanu Kulenoviću, generalu Miroslavu-Friedrichu Navratilu, generalu Ivanu Perčeviću i bivšemu njemačkom poslaniku u NDH, Sigfriedu Kascheu; Kvaternikove osobne opazke uz obtužnicu, Politeov obranbeni govor, osuđujuća presuda, Kvaternikova molba za pomilovanje, te obavijest o odbijanju te molbe.  

Slavko Kvatemik (rad nepoznatoga auktora)

Ovdašnjemu se izboru dokumenata nema što prigovoriti. Oni pružaju dosad najzaokruženiju sliku političkoga djelovanja bivšega austrougarskoga pukovnika Slavka Kvaternika, osobe koja je 1918. spriječila madžarsku okupaciju Međimurja, a uskoro potom bila umirovljena. To je umirovljenje značilo izključenje iz djelatne vojne službe, ali ne i prestanak Kvaternikova sudjelovanja u javnome životu. Naprotiv, njegova je djelatnost vodila skoro pravocrtno do 10. travnja 1941., odnosno do proglašenja Nezavisne Države Hrvatske.

Dakako, da je slika Kvaternikova djelovanja donekle jednostrana, jer se u glavnom temelji na jugoslavenskim dokumentima, odnosno na iztražnim materijalima ili Kvaternikovim zapisima, većinom sastavljenima u jugoslavenskoj komunističkoj tamnici. Stoga bi se nepreciznom mogla nazvati tvrdnja da je riječ o njegovim "memoarima" odnosno "sjećanjima", budući da Kvaternik sastavlja spis koji ujedno ima biti sredstvo njegove obrane pred  sudom.

Spis pod naslovom NDH i dr. Pavelić možda je i zamišljen, pa i započet još u savezničkome zarobljeničtvu, u potvrdu čega služe i prije više deseljeća u emigraciji objavljene zabilježke tadašnjega Kvaternikova logorskog sudruga i našega povremenog suradnika, dr. Milana Blažekovića, ali je zapisan nesumnjivo između 9. rujna 1946., dana izručenja Jugoslaviji, i 19. svibnja 1947., dana kad mu je uručena obtužnica.

Da bi u slobodi mnoge stvari bile drugačije prikazane, nesumnjivo potvrđuje kasnija Kvaternikova molba za pomilovanje, u kojoj (7. lipnja 1947.) piše: "Ja jesam izdajnik, ali nisam najgorji." Iz toga se pouzdano može zaključivati i o Kvaternikovu duševnome stanju tijekom iztrage, kad ga je nada da će spasiti vlastiti život toliko obuzela, da nije bio svjestan kako mu nema spasa, jer on, proglasitelj neovisne Hrvatske, tim je činom poduzeo crimen laesae maiestatis, najgori zločin protu jugoslavenskomu božanstvu, zločin koji se u očima pobjednika ničim ne može opravdati.

Ipak, nema dvojbe da njegova protupavelićevska oštrica ni u slobodi ne bi bila ublažena. Jer, spis je po mnogočemu naličan obračunu s Pavelićem, koji je u emigraciji poduzeo vojskovođin sin, Eugen Dido Kvaternik, nizom članaka u Hrvatskoj reviji, prije nekoliko godina ukoričenih i objavljenih u domovini. Dakako da od oca i sina Kvaternika nije moguće očekivati nepristran odnos prema državnome poglavaru, koji ih je smijenio kad bijahu na vrhuncu vlasti, ali unatoč tomu, njihovi će tekstovi, kad i ne nude odgovore, trajno provocirati pitanja.

Kao cjelina, knjiga je nesumnjivo uspjelija od auktoričina knjižkoga prvijenca, razprave o Andriji Hebrangu, objavljene 1996. pod naslovom Hebrang – iluzije i otrežnjenja. Kvalitativni se pomak osjeća ne samo u nepristranijem pristupu Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, nego i u nepretencioznoj obradbi teme, a pogotovo u auktoričinu jeziku i stilu, koji je u razpravi o Hebrangu dosegao sam rub skandala.

Auktoričin je uvodni tekst relativno dobar, posebno u svjetlu obćega odnosa tzv. službene hrvatske historiografije prema ustaškome pokretu i NDH. Ipak, makarmi se zamjerilo zbog sitničavosti, valja upozoriti na prilično velik broj faktografskih propusta, koji se svi nesumnjivo ne mogu prebaciti na teret tiskaru.

Tako se krivo piše ime slovačkoga odmarališta Pyestani (NKK piše: Pystian), umjesto Kriegsarchiv odtisnuto je Kriegs Archiv, a sjedište jednoga ustaškog logora Borgo val di Taro pretvorenoje u "Borgotaro". Tvrdi se daje Mala Antanta nastala 1933., a nadnevak objavljivanja Uredbe o Banovini Hrvatskoj (26. kolovoza 1939.) krivo se poistovjećuje s nadnevkom sklapanja sporazuma između Cvetkovića i Mačeka. Uz ime prof. Ivana Oršanića krivo se tvrdi kako je 1950. utemeljio Hrvatsku republikansku stranku, jer je HRS utemeljen godinu kasnije. Pukovniku S. Duiću život je "umjetno" produljen za čitavih devet godina.

Francuzki maršal Franchet d'Esperey prekršten je, zamjenom imena i krivo napisanoga prezimena, u "Franchet, d'Esperyja"; Andrija Artuković je iz državnoga prabilježnika-čuvara državnog pečata, pretvoren u "državnoga pribilježnika-čuvara državnog pečata"; Raffaele Casertano, nesuđeni prvi tajnik talijanskoga poslanstva u Zagrebu, Mussolinijev izaslanik od travnja 1941. i kasniji talijanski poslanik, jednostavno je prozvan "opunomoćenim talijanskim predstavnikom u Zagrebu 1941-1943."; Tržič je postao Tržićem; benediktinac opat Marcone je boravio "u Zagrebu, u hrvatskom episkopatu"

Auktorica, na žalost, i dalje piše "front" i "posjeta", a omakne joj se i "odbrana". Nu, u Hrvatskoj to nije problem. U Hrvatskoj je problem ako se napiše "množtvo" i "opazka", a ne ako se u izdanjima Hrvatskoga (sic!) instituta za povijest piše "odbrana", ili ako se na Hrvatskoj (sic!) radioteleviziji govori "obezbijediti". Jer, "množtvo" je opasno, "obezbjeđenje" je poslušno...

Dok navedene pogrješke mogu nastati uslijed brzine i nedostatne pozornosti, teže je objasniti krupnije propuste. Navedimo bar neke.

Nada Kisić-Kolanović govori o "Pavelićevoj Promemoriji" Mussoliniju iz 1927., koja da se "vrlo lako može povezati" s Rimskim ugovorima, iako "Pavelićeva Promemorija" ne postoji. Postoji, doduše, promemorija dr. Ivice Franka, koja je u ljeto 1927., uzporedno s nizom sličnih promemorija iztaknutih predstavnika t. zv. prve hrvatske emigracije, predana Talijanima. Tu je Frankovu promemoriju Pavelić predao R. F. Davanzatiju, ali je "vrlo lako" povezivati s Rimskim ugovorima, bez spomena Radićevih, Mačekovih i Košutićevih dodira s Rimom, poprilično je neozbiljno.

Nadalje, tvrdi se da je Pavelić 1929. u Sofiji s "Vančom Mihajlovom" objavio deklaraciju o suradnji hrvatskih i makedonskih separatista, iako Mihajlov nije bio podpisnik Sofijske deklaracije, pa ni domaćin Paveliću i Perčecu, nego je to bio dr. Konstantin Stanišev. Nu, to je još preciznije, nego tvrditi daje "na izborima 1935. i 1938. HSS dobio sve hrvatske glasove".

Kod Rimskih se ugovora ne radi o tri izprave, kako uporno hoće auktorica, niti je prihvatljiva njezina olako izrečena tvrdnja, da je Maček i nakon stupanja u Simovićevu vladu "ostao vjeran konfederalnom konceptu Jugoslavije".

Ipak, najkrupnijim mi se previdom gospođe Kisić-Kolanović čini tvrdnja da sazivanjem Hrvatskoga državnog sabora 1942. "totalitarizam nije gurnut u stranu" (str. 34.), kao i ona, da je "kod Bleiburga, na austrijsko-jugoslavenskoj granici, i na Križnom putu ubijeno između 45 i 55 tisuća Hrvata i Muslimana" (str. 66.).

Gospođa Kisić-Kolanović očito ne zna što znači totalitarizam, ili -ako zna – onda se neumjestno razmeće tim pojmom, jer je to, valjda, popularno. Inače, suvremena je politička znanost na Čistu sa značajkama političkoga totalitarizma, pa će ozbiljniji pisci o totalitarizmu ozbiljnije razgovarati tek u slučaju nekih boljševičkih sustava. Naravno, zanijekati totalitarna svojstva ustaškome režimu, ne znači poricati njegove brojne auktoritativne značajke, a još manje zločine i nasilja počinjena u ime hrvatske države. Tek, jasnoća pojmova pripomaže razumijevanju uzroka i posljedica.

S druge, pak, strane, nije dobro olako prihvatiti Žerjavićeve (zapravo: Kočovićeve) brojke o žrtvama Bleiburga i Križnoga puta. Nu, dok se o tome može razgovarati, kako shvatiti tvrdnju da su stradali "Hrvati i Muslimani", kad su svi ti izginuli pod jednim te istim barjakom. Ili možda dolazi vrijeme kad će žrtve Bleiburga i Križnoga puta biti dijeljene na Hrvate i "potencijalne glasače SDA"?