Hrvatska politika

PAKT O (NE)STABILNOSTI

Ne računajući kolumnisticu jednoga važnog, ali niskonakladnog dnevnika, kao da se nitko u Hrvatskoj ne pita, ima li potrebe misliti ne samo o licu, nego i o naličju nedavno pompozno potpisanoga Pakta o stabilnosti jugoistočne Europe.

Njezino uvjeravanje, da ne samo neke formulacije, nego i ključne odredbe, pa i sama bit dokumenta koji je 10. lipnja ove godine predstavljen u Kolnu, ne ostavljaju nikakvu dvojbu u bitno ograničavanje suvereniteta država jugoistočne Europe, a time i Hrvatske, doživjelo je orkestrirani napad u nekim "neovisnim" medijima, koji se godinama trse što više se dodvoriti svojim nekad i financijskim, a redovito ideološkim sponzorima.

Još dvije okolnosti u svezi s kolnskom poveljom izvrsno ilustriraju stanje letargije, koje vlada Hrvatskom.

Prvo, činjenica da se spomenuti dokument na sva usta hvali (malo opreznije iz redova vlasti, a nekritički iz redova "neodvišnjaka"), a da do dana današnjega nije predočen hrvatskoj javnosti. Niti je stvar tako opsežna, niti je pisana na kakvu egzotičnu jeziku, da bije bilo nezgodno prevesti i u cijelosti objaviti. A ipak, danas se (u svojevrsnoj magli) tobože učeno raspravlja o magli, s očitom perspektivom odlaska u maglu. Ražanj je možda drugačiji, ali – guske su opet iste.

Druga otužna činjenica jest činjenica osamljenosti spomenute kolumnistice. Običan Hrvat kao da apsolutno nezainteresirano gleda na donošenje dokumenta koji će možda dugoročno odrediti njegovu budućnost. Čime smo uspjeli doći u to stanje pasivnosti i anemije? Komu imamo zahvaliti što se razmatranje o nacionalnoj prošlosti, sadašnjosti i budućnosti drži samo prezira vrijednom dangubom?

Rasprava o vanjskoj politici u Hrvatskome državnom saboru, u kojoj su samo rijetki izuzetci pokazali zabrinutost za dugoročne interese Republike Hrvatske i njezinu suverenost, također je posvjedočila, da većini narodnih (?) zastupnika nije ni na kraj pameti stati na žulj izvršiteljima volje tvoraca novoga svjetskog poretka. Za Hrvatsku je, štono bi Matoš rekao, vjerolomnici opet kockaju k'o za roba afrikanskoga.

Polako se rasplinjavaju sve patetične fraze, sve deklaracije i ustavne odredbe o zabrani udruživanja u balkanske asocijacije. Sad nam se zaobilazno nude upravo to balkanske asocijacije, znakovito nazvane nekakvim regionalnim stolovima (i to još uz izravni, neskriveni nadzor tuđega skrbnika), a mi kao da smo sretni što drage volje, uz pljesak, prihvaćamo teoriju ograničenog suvereniteta. Odbiti to, govore nam, bilo bi pogubno. Nema daljnjih objašnjenja. Nema argumenata: ulazi se upodručje iracionalnog (vrhunaravnog?). Ali, zar je pred nama, pred zakonom i pred poviješću isto, kad je neko rješenje silom nametnuto, ili kad ga dragovoljno izaberemo?

General De Gaulle je u odsudnom trenutku za Francusku rekao: "Što bi bilo od naše domovine, da su Jeanne d'Arc, Danton i Clemenceau težili pomirljivosti?"

U Hrvatskoj takvo pitanje, izgleda, nema tko postaviti.

Tomislav JONJIĆ