Hrvatska politika

NACIONALNI MAZOHIZAM

Ne treba dirati u idole: njihova nam pozlata ostaje na rukama, zapisao j e jedan veliki francuski romanopisac. Te sam se misli sjetio, čitajući podsjećanje kako je jedan hrvatski književnik istkao zlokobnu crnu legendu o zdjeli očiju na radnome stolu poglavara onodobne hrvatske države. Dok drugi narodi svoje grijehe i zločine nastoje umanjiti i prikriti, Hrvati kao da uživaju ne samo razgolititi se pred čitavim svijetom, nego na svoja pleća natovariti i zločine koje nisu počinili. Uvijek kod nas ima jedan sloj koji uživa u puzanju, koji strasno želi da nas ponižavaju i ucjenjuju. Upravo to i jest svrha takvoga nacionalnog mazohizma: ne priznanje grijeha radi kajanja i ispravljanja pogrješaka, nego priznanje grijeha radi političke ucjene, radi golih tuđih interesa.

Romantični zanos, nacionalna patetika, cmo-bijelo slikanje vlastite prošlosti i izgradnja budućnosti na mitovima, doista se mogu pokazati opasnima. Mogu izrasti u megalomaniju i imperijalizam. Međutim, protiv te opasnosti mi ne ratujemo kritično, ne suprotstavljamo joj se istinom, nego preziranjem vlastite prošlosti. Dok je svijet slavio književnike koje danas nitko ne pamti, sami su Hrvati – radi protuhrvatskih ciljeva – pisali o hrvatskoj književnoj laži, hoteći u prah satrti nacionalni ponos i nacionalnu svijest.

Stranca se u nas uvijek oponašalo. Što je veće smeće donosio, to je naš kompleks manje vrijednosti bio izraženiji, a naše servilno divljenje bučnije.

Kad je propala prva ovostoljetna hrvatska država, upravo su njezini hrvatski neprijatelji stvarali i širili monstruozne tvrdnje o stotinama tisuća smaknutih. Otrovna gljiva velikosrpskoga kvazihistoriografskog pamfletizma narasla je i nabujala upravo na hrvatskoj truleži. Tu trulež, koja danas hoće da je vlastiti narod izdala u njegovu interesu, pola su stoljeća na lancu držali najljući neprijatelji hrvatske državnosti, dostojanstva i slobode. S druge su strane, zapravo u isto vrijeme, u emigraciji kojaje mogla bar slobodno misliti i pisati, najogavnije pripovijesti o državnom poglavaru i njegovim suradnicima dolazile iz usta onih koji su do jučer na svaki način htjeli dokazati svoje ustaštvo. Opet je progovorila nečista krv nastaštva. Sad im se, samo, prohtjelo svu krivicu svaliti na drugoga i takozvanom svijetu pokazati da su se oslobodili ustaštva, štoviše, da nikad nisu bili ustaše.

Jedan je književnik htio ostaviti dojam pripoviješću o zdjeli ljudskih očiju. Jedan je raspop širio priče o časnim sestrama koje su potrovale djecu. Jedan je redarstveni dužnosnik, sjedeći dobro uhljebljen na kovčezima hrvatskoga državnog zlata, hrvatskoj emigrantskoj sirotinji tvrdio kako je državni poglavar vlastitim rukama davio dojučerašnje prijatelje. Drugi, za koga je talijansko poslanstvo u Zagrebu sredinom 1942. tvrdilo kako je od svega što u Hrvatskoj nešto znači jedini doista odan savezničkom Rimu, publicistički neobično vješto izgradio famu o Pavelićevoj izdaji Hrvatske Italiji. Taj pamflet, bez nuždnih je kritičkih napomena s talambasima objavljen i u neovisnoj državi, a sav mu se tisak pohrlio pokloniti, i onaj državotvorni i onaj nedržavotvorni.

Raspni ga, raspni\, dolazilo je iz istih onih usta iz kojih je jučer izlazilo: Hosanal Jedan će promatrač tih fizionomija zaključiti: ''Drukčije odzvanja pun želudac, a drukčije prazan".

I da se samo o prošlosti radi, ne bi se time vrijedilo ovdje baviti. Međutim, ta ista nit se proteže do danas. I danas prvoga predsjednika obnovljene hrvatske države (kojega potpisani, radi jasnoće budi kazano, nikad nije obožavao) po blatu vuku oni koje je on u političkom smislu stvorio. 1 opet to nije osobni obračun, čak ni onda kad tako izgleda. Ne predstavlja li kakvu ideju, pokojnik je redovito bezopasan, kazao bi cinik. Ako se ozbiljno u obzir uzme u teoriji često branjena teza, da je prosječan čovjek sklon personifikaciji pojmova i predodžaba, onda se može reći da je riječ o obračunu s Tuđmanovim postignućem. Množe li se, međutim, znaci, da se ne teži samo raskidu s Tuđmanovim modelom Hrvatske, nego i raskidu s hrvatskom državom kao takvom?

Tomislav JONJIĆ