Hrvatska i BiH

 

TRICE I KUČINE JOŽE MANOLIĆA

U kasnim večernjim satima 20. studenoga 2007. beogradska je televizija (tj. Radio-televizija Srbije) prikazala redovitu emisiju «Upitnik», posvećenu temi «Kako je ubijena Jugoslavija». Glavni gost bio je bivši član, odnosno predsjednik Predsjedništva SFRJ, Borislav Jović. U emisiju su se povremeno uključivali brojni gosti, koji su s Jovićem razgovarali ili polemizirali. Među njima su bili zadnji ministar obrane SFRJ, general Veljko Kadijević, načelnik Uprave bezbednosti JNA general Aleksandar Aca Vasiljević, bivši načelnik Uprave za međunarodnu saradnju JNA pukovnik Dragan Vukšić, poznati novinar (svojedobni suradnik zagrebačkog Danasa) Miroslav Lazanski, a iz Rijeke se uživo uključio i Josip Manolić, najavljen kao predsjednik hrvatske vlade 1990. - 1991.

 

Borisav Jović

 Manolić je pozvao Jovića da se u vrijeme obilježavanja vukovarskog zločina ispriča Hrvatima, na što je ovaj odvratio da za to ne vidi razloga. Prvo, radi toga što su Hrvati, prema njemu, u Drugome svjetskom ratu pobili 600 do 700 tisuća Srba, a u nedavnom ratu protjerali njih pola milijuna. Drugo, radi toga što su Hrvati izazvali sukob i u Vukovaru, blokirajući tamošnju vojarnu JNA, u kojoj su vojnici počeli umirati od gladi i žeđi. I treće, radi toga što za zločine nije odgovoran, niti je za njih znao. (U idućim prilozima su se Kadijević i Vasiljević prepucavali o tome, tko je za Ovčaru znao i tko je trebao znati.)

Uz još niz zanimljivih i poučnih pojedinosti izrečenih u toj emisiji (npr. da je, unatoč tomu što su u apsolutnom broju novaka građani Srbije činili 95 posto, odziv na mobilizacijske pozive u JNA u Crnoj Gori bio razmjerno neusporedivo viši i da je iznosio 27 posto, dok je u Srbiji bio svega 10 posto), čiju će pouzdanost jednom trebati provjeriti, najzanimljiviji je trenutak bio, kad su Jović i voditeljica emisije pitali Manolića, nije li on u Haagu, u predmetu protiv tzv. hercegovačke šestorice, svjedočio o sporazumu Tuđman – Milošević u Karađorđevu, i nije li tada potvrdio, da je između dvojice predsjednika postignut opći dogovor.

Nemajući kamo, Manolić je potvrdio da je svjedočio upravo u tom smislu. To je priznanje omogućilo beogradskim domaćinima da poentiraju: ako je u ožujku 1991. između Tuđmana i Miloševića postignut dogovor o daljnjemu vojnopolitičkom razvoju na području Hrvatske i BiH, kakvom je logikom moguće odgovornost za vukovarski zločin predbacivati samo Srbiji?! Kako je moguće posljedice tobožnjeg sporazuma reducirati samo na BiH i iz njega potpuno odstraniti Hrvatsku?

Drugim riječima, poučak je kristalno jasan: zagovornici nedokazane (i nedokazive) teze o postojanju sporazuma iz Karađorđeva u krajnjoj konzekvenci ekskulpiraju Srbiju i od zločina u Vukovaru. Nevolja je samo u tome, što oni to ne vide. Ili ipak vide, pa možda upravo radi toga tu tezu takvom žestinom i zagovaraju...?