 |
 |
 |
 |
 |
||
 |
|
|||||
|
|
CRKVA
NA KRIŽU
Nije trebalo prevelike pameti ni iskustva da bi se znalo kako će
se Katolička crkva nakon raspada komunističkoga carstva naći suočena
s ne manje opasnim, ali svakako rafiniranijim neprijateljem. Ali, ono što
se događa posljednjih mjeseci, prelazi granice očekivanoga: Crkva je
izložena hajkama koje nimalo ne zaostaju onima iz druge polovice četrdesetih
ili prvih godina pedesetih godina prošloga stoljeća.
Ne udara se samo na političko značenje i ulogu Crkve, iako su i
tu podmetanja svakodnevna. Poput nedavnoga incidenta, kad je Stipe Mesić,
u ulozi predsjednika Republike, preporučio crkvenoj hijerarhiji da se
ne pača u politička pitanja, tzv. neovisno novinstvo - koje je sve
prije nego neovisno - iz dana u dan predbacuje crkvenim ljudima
nedopustivo miješanje u politička kretanja u državi. Valja priznati,
bilo je u određenim razdobljima u Crkvi u Hrvata političkoga angažmana
zbog kojega su nam dugo trnuli zubi. No, današnjim kritičarima Crkve
nikada nije zasmetalo gorljivo klerikalno jugoslavenstvo koje ni
Aleksandrova diktatura nije uspjela ugasiti, niti im je smetao
egzemplarno politički Bozanićev istup oličen u prokazivanju tzv.
"grijeha struktura", koji nije samo ukazivao na teške bolesti
mlade hrvatske demokratske države, nego je izvrsno poslužio
jugoslavensko-komunističkoj rekonkvisti. Njima smeta samo i jedino
zalaganje crkvenih ljudi za državnu neovisnost i očuvanje
tradicionalnih vrijednosti hrvatskog društva.
Kako se ofenziva na Crkvu tim oružjem nije pokazala
djelotvornom, valjalo je okomiti se na njezinu moralnu snagu i društvenu,
osobito dobrotvornu djelatnost. Radi toga jedva prođe dan da se ne
"otkrije" kakva homoseksualna ili pedofilska afera, a ne začuđuje
ni to da se po zalaganju za ćudoredne vrijednosti poznato glasilo poput
Playboya stavlja u ulogu zaštitnika kakva posrnulog svećenika.
Stranice Playboya htjele bi biti najprikladnijim mjestom za razglabanje
o teološkim pitanjima i hijerarhijskom ustroju Crkve, što svjedoči o
drskosti opadača. Ipak, pretvoriti možebitno nezakonito ponašanje
nekolicine namještenika kakvoga sirotišta - namještenika koji su
odreda svjetovne osobe - u sredstvo za potpunu diskreditaciju višestoljetnoga
karitativnog rada Crkve, vrhunac je te paklenske strategije. U njezinoj
se provedbi svjesno potpuno previđa da eventualni grijesi pojedinca, pa
bio on i svećenik, nisu grijesi cjelokupne Crkve.
Razlozi su jasni, a njihova identifikacija ne daje nam razloga za
radost. Tragična je, naime, činjenica da se nepunih desetljeće i pol
nakon državnoga osamostaljenja i jedva desetljeće poslije odbijanja
velikosrpske agresije, Katolička crkva opet pokazuje kao
najdosljedniji, ako ne i jedini dosljedni branitelj nacionalnih interesa
i kao jedina u pravome smislu riječi organizirana oporba invaziji
moralnoga i nacionalnog relativizma.
U posljednjih je pet godina nacionalno gospodarstvo rasprodano
strancima, vojska je razoružana, demoralizirana i učinjena
nepotrebnom, obavještajne službe i ne postoje, osim kao poligon za međusobno
prepucavanje predsjednika države i premijera, a Domovinski rat - kao
veličanstveni pothvat koji se pokazao najsnažnijim kohezivnim čimbenikom
u nacionalnoj povijesti, čimbenikom koji je kadar zatomiti sve ideološke,
političke, pa i regionalno-psihološke razlike - sustavno je
kriminaliziran, kako bi umjesto integrativnog djelovanja postao polugom
za razbijanje svakog osjećaja društvene solidarnosti.
Umjesto nekadašnjeg pokliča koji je Hrvatsku stavljao prije
svega, zavjet današnjega političkog establishmenta svodi se na
Europsku uniju prije svega. I prije Hrvatske. A kako na razini političkih
stranaka oporba postoji samo naizgled, jer su nekad bučni nacionalno
orijentirani političari korumpirani sinekurama, stipendijama, stanovima
i sličnim okrajcima koji priliče korumpiranju polusvijeta, Katolička
se crkva pokazuje kao jedino čvrsto uporište. I radi toga je iz dana u
dan na križu, i radi toga zaslužuje naše poštovanje i potporu. Tomislav JONJIĆ |
|||||
 |
 |
|
||||
|
|
|
|
|
|
|
|