Hrvatska i EU

Budućnost hrvatskog nacionalizma

Ima li hrvatski nacionalizam budućnost? Je li on nakon uzpostave neovisne hrvatske države izgubio povijestno opravdanje i smisao? To su pitanja koja se u Hrvatskoj posljednjih mjeseci očito s razlogom postavljaju, posebice u svezi s očevidnim narastanjem i izbornim pobjedama snaga koje – najblaže rečeno – hrvatski nacionalizam drže zastarjelim i posve potrošenim motrištem družtvovno–političkih kretanja na prijelazu u treće tisućljeće.

Isto se pitanje postavlja ne samo na toj strani, nego i među pristašama i pobornicima starčevićanske, pravaške misli. U tim redovima malodušje povećava i činjenica da se u javnosti stvara dojam kako su na braniku državotvorne misli doista samo potrošeni pojedinci koji – kako se nekad govorilo za francuzku emigraciju – nisu nikad ništa zaboravili, niti su kad što naučili, pa samo ponavljaju stare, otrcane i nesuvremene fraze, svojim naklapanjem svjedočeći vlastitu frustriranost, nemoć i nedostatak vizije. Odgovaraju li te predočbe stvarnomu stanju, ili se ribari ljudskih duša u našim priobćivalima uspješno trse kompromitirati hrvatske nacionaliste, drugo je pitanje.

Mi vjerujemo da je stvarno stanje bitno drugačije. Mi vjerujemo da je bez hrvatskog nacionalizma budućnost Hrvatske upitna. Pođe li se od postavke da je hrvatski nacionalizam i tijekom povijesti i danas bio i ostao izključivo obranbenom kategorijom, mi vjerujemo da on ima opravdanje i nakon stvaranja Republike Hrvatske. Osuvremenjen i obogaćen novim povijestnim, političkim, gospodarskim i kulturnim spoznajama, on mora biti putokaz za rješenje hrvatskoga pitanja u BiH (ako se tamo još išta može učiniti), ali i instrument očuvanja hrvatskoga nacionalnog bića u Bačkoj, Srijemu i Boki Kotorskoj.

U isto vrijeme njegova je uloga nezamjenjiva u hrvatskom približavanju tzv. ujedinjenoj Europi. To približavanje ujedno je suočavanje s vlastitom poviješću, ali i još više od toga, približavanje Europi izazvat će – kao što pokazuju primjeri niza europskih zemalja – prijepore i u pogledu hrvatske budućnosti. Činjenica da su pobornici brzopletoga srljanja u europske integracije najuriš zauzeli položaje u hrvatskoj javnosti, pokazuje da smo iz povijesti malo naučili. Iako nam predbacuju historicizam, kao da stalno previđamo protimbe i opreke koje u Hrvatskoj postoje stoljećima: Gajevo slavenstvo nasuprot Kuzmanićevu hrvatstvu, Starčevićevo i Kvaternikovo pravaštvo i "samohrvatstvo" nasuprot Strossmayerovu i Račkijevu slavjanskom "našijenstvu" i slavosrbstvu, Frankov taktički trijalizam protiv kvijetističkoga, jugoslavenskoga, prosrbskog Supilova i Trumbićeva koalicionaštva, Pavelićeva neovisna – nasuprot Mačekovoj "slobodnoj" jugoslavensko–federalističkoj i Hebrangovoj sovjetskoj, komunističkoj i opet jugoslavenskoj Hrvatskoj. I napokon, Tuđmanova odluka da (uz podporu većine manjih hrvatskih stranaka) ne propusti već prvu prigodu za uzpostavu države, nasuprot ljevičarsko–socijaldemokratskim frazama o federacijama i konfederacijama, koje se predlažu iz Europe i za koje bi ta Europa možda platila Judine škude, u obliku posebnoga, pridruženog statusa jugoslavenske (kon)federacije.

Razdjelnica kao da je konstanta. I čini se kako se produljuje u sadašnjost i u budućnost. Oni, koji se s ljubavlju i simpatijama vraćaju Gaju, Strossmayeru, Račkomu, Supilu, Mačeku i Hebrangu, koji iz njihova povijestnog primjera crpu duhovne uzore, i danas će čeznuti za utapanjem Hrvatske u Europskoj uniji. Oni, kojima na srcu leže simboli borbe za hrvatsku državnu neovisnost, žele njezino očuvanje. Ne samo iz simboličkih razloga. Ne žele dijeliti suverenitet s nikim, ako se to Hrvatskoj ne izplati. Ostalo je stvar matematike. Ako su pobornici utapanja u Europi uvjereni u izpravnost svojih pogleda, ni oni se ne bi smjeli protiviti matematičkomu dokazivanju svoje teze. Krajnje je vrijeme da mi, što bi Matoš kazao, mekoputni Hrvati shvatimo kako se šah politički igra glavom, a ne srcem. Pobjeda se dokazuje državnim proračunom, slobodom i standardom žitelja, a ne umilnim glasovima iz Bruxellesa.

To je jedna od ključnih zadaća hrvatskog nacionalizma. Međutim, već na prvome koraku postavlja se krupno, možda i sudbonosno pitanje: kako se postaviti pred zaoštrenim stranačkim borbama u Hrvatskoj. Poduprijeti HDZ i dr. Tuđmana, kao snagu koja je nesumnjivo najzaslužnija za uzpostavu neovisne Hrvatske i koja je ideoložki najbliža hrvatskim nacionalistima, ali se prema njima počesto postavljala s omalovažavanjem, ili odgledati pobjedu oporbenog bloka predvođenu bivšim komunistima–socijalistima, kako bi u prijelaznom periodu nastupilo otrježnjenje i osnaženje (tj. organiziranje) nacionalističkih redova. Sve je izglednije da će se to, skoro hamletovsko pitanje, iz dana u dan postavljati u sve zaoštrenijem obliku...

Tomislav Jonjić