Hrvatska i EU

 

MANIPULACIJE REZULTATIMA IZBORA

Iz činjenice da su veliku većinu glasova na saborskim izborima, održanima 25. studenoga 2007., dobile stranke koje se u svojim programima i djelovanjima zalažu, između ostaloga, i za pristup Hrvatske Europskoj uniji i NATO-u, neki politički analitičari hoće zaključiti, da je time već faktično (makar ne i formalnopravno) održan referendum o tim pitanjima. Takva se logika osobito poteže u svjetlu rasprava o tome, je li po hrvatskome Ustavu potrebno raspisati referendum o pristupu Hrvatske NATO-u (dok je nesporno, da bez referenduma nije moguće donijeti odluku o ulasku u Europsku uniju), a nju ne zastupaju samo pojedinci koji naginju ljevici (npr. Damir Grubiša, Ivan Grdešić i sl.), nego i oni koji su redovito na usluzi svakoj, pa tako i aktualnoj, Sanaderovoj vladi, poput dr. Smiljka Sokola.

On je u jednome zagrebačkom dnevniku sredinom prosinca izjavio: «Referendum o pitanju treba li Hrvatska ući u NATO je održan na izborima 25. studenoga. Rezultat je poznat. Nedvojben je zaključak da su se građani Hrvatske plebiscitarno opredijelili za ulazak Hrvatske u NATO...»

No, takva je logika obična manipulacija voljom birača, pa nije nikakvo čudo da dolazi iz usta «stručnjaka», koji je – za volju vlasti - imao hrabrosti naglas kazati, da novac nije imovina. Činjenica je, da su većinu glasova odnijele stranke koje se zalažu za euroatlantske integracije (čak i bez obzira na to, što je upravo SDP u predizbornoj borbi za naklonost euroskeptičnih birača potencirao potrebu raspisivanja referenduma i o pristupu NATO-u!), ali je svakomu jasno – pa i dr. Sokolu – da se na izborima od 25. studenoga pitanje pristupa euroatlantskim integracijama uopće nije postavljalo, niti se nametnulo kao važna, a kamoli kao središnja tema.

Zašto je tako, nesumnjivo je pitanje koje bi zasluživalo pozornost ne samo političkih promatrača i analitičara, nego i socijalnih psiho(pato)loga. Zašto jedan narod, odnosno žitelji jedne države, u svim ispitivanjima javnog mišljenja, pokazuju ozbiljnu rezerviranost ne samo prema žurnom i bezuvjetnom srljanju u te integracije, nego su im uopće neskloni, a onda ta tema – koja nam svakodnevno puni uši – u stranačkom nadmetanju i opredjeljivanju postane potpuno nevažna? Zbog čega uopće nismo u stanju problematiku pristupa euroatlantskim integracijama analizirati mirno i trijezno, ne podcjenjujući nesumnjive koristi koje bismo iz toga kao narod i država mogli imati, ali i ne ignorirajući ozbiljne opasnosti za državni suverenitet, razvitak političke kulture i demokracije, gospodarska ograničenja, ekološke rizike i sl.? Nema sumnje, da za takav paradoks glavnu odgovornost snose politička klasa i mediji, koji stvarno onemogućuju bilo kakvu raspravu o tim životno važnim pitanjima, i koji na svaki drugačiji glas odgovaraju ostracizmom brutalnijim od onoga, koji se primjenjivao u antičkim i srednjovjekovnim društvima.

Ali, unatoč tome, tvrdnje poput spomenute Sokolove, treba s indignacijom odbaciti kao sramotne nasrtaje na rasudnu moć prosječnog birača. A čime je taj nasrtaj, to obezvrjeđivanje elementarne demokratske kulture motivirano, objasnio je sâm Smiljko Sokol, dovršavajući svoju misao: «...Netko može reći, ako je tako, zašto se to ne bi potvrdilo i na pravom referendumu. Zato što je referendum 'opasna' igra u kojoj 'igrače ništa ne može iznenaditi osim iznenađenja'. Što ako na referendum, koji bi se održao za desetak mjeseci, zbog vala poskupljenja, inflacije ili nečeg trećeg, izađe samo 40 posto birača, ili većina birača zbog istih razloga, iako je za NATO, glasuje protiv?»

Drugim riječima, narod ne zna što zapravo hoće, pa mu to treba propisati ili bar podmetnuti. Od ovog shvaćanja do vraćanja na shvaćanje i na praksu, da ni izbore ne treba raspisivati, jer nije unaprijed poznato tko će na njima pobijediti, samo je jedan, sasvim mali korak. No, u eri glavinjanja u kojoj živimo, njega može načiniti ne samo jedan nekoć ugledni ustavnopravni stručnjak, nego i čitav jedan narod...

Tomislav JONJIĆ