Razgovori

MARIJA HRANILOVIĆ: MOJA SU BRAĆA DALA ŽIVOTE ZA HRVATSKU!

Piše: Tomislav JONJIĆ

Hrvatski je otpor protiv Jugoslavije bio konstantom, a nakon atentata na S. Radića i drugove poprimio je revolucionarne oblike. Prva prava ustaška akcija bio je atentat na Antona Schlegela, zagrebačkoga slobodnog zidara, vlasnika moćne "Jugoštampe" i pouzdanika kralja Aleksandra Karadorđevića. Zbog atentata na smrt su 1931. osuđeni Marko Hranilović i Matija Soldin, a niz je hrvatskih rodoljuba završio u tamnici. O tome i o mnogim drugim i dosad slabo poznatim epizodama iz povijesti hrvatske revolucionarne organizacije govori gospođa Marija Hranilović, Stankova i Markova sestra, i sama njihova sudionica. Objavljujemo i niz dosad neobjavljenih fotografija iz njezina obiteljskog albuma.  

Marija Hranilović 1944. godine

Osim onodobnog tiska, kasnijim je naraštajima najpotpuniji prikaz procesa protiv Marka Hranilovića, Matije Soldina, Stjepana Javora i drugova ostavio hrvatski povjesnik dr. Rudolf Horvat, na str. 486-491. knjige "Hrvatska na mučilištu" koju je 1942. u Zagrebu objavilo Kulturno-historijsko društvo "Hvatski rodoljub", pod uredništvom Akifa Karabegovića. O tom dobu razgovaramo s gospođom Marijom Hranilović.

Koji su razlozi da ste se i Vi, a pogotovo Vaša braća, politički angažirali u sasvim mladoj dobi?

Moja je obitelj starinom bila naglašeno nacionalno svjesna. Otac mi je bio viši austrougarski časnik i, unatoč tome što je znao kako je položaj Hrvata u Austro-Ugarskoj težak, ipak nije ravnodušno doživio slom Monarhije. On je bio starčevićanac, pa je bio svjestan opasnosti od velikosrpske misli i znao je da idemo iz zla u gore. Zle su slutnje potvrdili već prvi dani u novoj jugoslavenskoj državi, koja je našu obitelj i u materijalnom pogledu dovela u težak položaj. Naime, zamjenom krunskih novčanica za dinare u omjeru 4 : 1, mom su ocu oduzete tri četvrtine mirovine na koju je imao pravo. Mogao je to promijeniti da je izrazio pokornost novoj državi, ali on to nije uradio. Tako smo s ostacima njegove mirovine živjeli do 1923. godine, kad je otac umro.

Vaš brat Stanko je u međuvremenu već počeo politički djelovati?

Najstariji od nas troje, Stanko, rođen u siječnju 1906. godine, već je s 18 godina pristupio Hrvatskoj stranci prava. Osim obiteljskog odgoja, na to je presudno utjecao dr. Mile Budak, s kojim smo stanovali u istoj kući u Zagrebu, u Vlaškoj ulici 46. Skupa s dr. Budakom, Stanko je počeo redovito odlaziti na Kaptol 4, gdje je bilo sjedište HSP-a. Tijekom vremena postao je jedan od istaknutijih mlađih članova Stranke, pa mu je koju godinu kasnije povjereno vodstvo jedne značajne pravaške organizacije, Hrvatske radničke omladine. U to je vrijeme Hrvatsku pravašku sveučilišnu omladinu predvodio Branimir Jelić.

Nakon 1925. godine odnosi između HSP-a i HSS-a su bili pogoršani.

Tako je. lako je i prije bilo napetosti između dviju stranaka, do ozbiljnog je loma došlo kad je Stjepan Radić 1925. godine priznao jugoslavensku državu i Vidovdanski ustav. Pravaši su to doživjeli kao težak udarac hrvatskom otporu, a značajni uspjesi na zagrebačkim gradskim, kao i na skupštinskim izborima 1927. pokazali su kako je HSP na pravom putu. Stoga već od 1927. moj brat Stanko sudjeluje u organiziranju ilegalnih akcija, a u to se vrijeme pripremao za pisanje knjige o političkim previranjima koja su dovela do stvaranja jugoslavenske države. Kao novinar, 1927. je pokrenuo i list pod imenom "Zora", tiskan dijelom hrvatskim, a dijelom njemačkim jezikom.  

Milka Hranilović sa svojih troje djece: Markom, Marijom i Stankom

Već 1927., dakle, prije skupštinskog atentata počinju pripreme za oružanu borbu?

Ne znam je li tada već bio planiran oružani otpor, ali znam da su se događale stvari koje su se bitno razlikovale od prijašnje političke borbe. Kasnije su mi i Stanko i Marko pripovijedali kako je već 1927. započelo organiziranje petorki koje su se polako naoružavale. Mi smo 1927. preselili u Vončininu ulicu. Kako je kuća bila prilično skrovita, u njoj su redovito održavani tajni sastanci. Tko je sve sudjelovao, ne znam. U svakom slučaju ni majka, ni ja, koja sam tada imala već 20 godina, nismo smjele znati tko su Stankovi gosti. Jednog su dana kod nas odvojeno došla dva muškarca koji nisu najbolje govorili hrvatski. Stanko je kazao da će kod nas i prenoćiti, pa su tek sutradan uvečer otišli. Bilo nam je neobično da su dva dana kod nas, a da ne izlaze. Valjda je i njima bilo neugodno, pa su se predstavili: jedan je bio Vančo Mihajlov, a drugome sam ime zaboravila. Sjećam se da se predstavio kao odvjetnik, tvrdeći da je čak zastupao kralja Aleksandra u nekom sporu oko lovišta i dijela zemlje koje je pripalo Rumunjskoj.

Je li Vam poznato da bi netko iz vodstva HSP-a komunicirao tom prigodom s Vančom Mihajlovim?

To ne znam, ali znam da tih četrdesetak sati kod nas nitko nije smio doći. Znam i da je malo nakon toga Stanko najavio kako će ići u Skopje. Tamo je održavan veliki proces protiv makedonskih mladića, koje je branio dr. Ante Pavelić, tada ugledni zagrebački odvjetnik, prvak HSP-a i narodni zastupnik. Stanko je putovao u Skopje kao novinar, a vjerojatno je imao i drugih, političkih zadaća. I inače je bio spretan pri uspostavljanju veza s ljudima, lako je izvješćivao s procesa, znam da je jednom, još u njegovu tijeku doputovao u Zagreb i ubrzo se vratio u Skopje, ne rekavši obitelji razloge tako naglog dolaska kući. Iz naše su kuće inače, dva puta poslana po 22 paketa hrane i odjeće skopskim optuženicima. To su prikupili pristaše Hrvatske stranke prava. Ubrzo nakon skopskog procesa, Stanko se počinje pripremati za odlazak u emigraciju. Vjerojatno je izbor pao na njega zbog njegovih izvrsnih organizacijskih sposobnosti i komunikativnosti. Povrh toga, Stanko je govorio njemački, madžarski, talijanski, slovenski i engleski jezik, a dobro se služio i francuskim. Na Liparima je uz atentatora na Aleksandra, Vladu Černozemskog-Kelemena, naučio i bugarski.  

Milka i Marija Hranilović na Markovu grobu 1935. godine

Znate li što potanje o njegovu odlasku u emigraciju, naputcima koje je dobio...?

Vrlo dobro se sjećam njegova odlaska u emigraciju, jer je on bitno utjecao na život obiteli. Naime, mukotrpnim smo radom bili skupili nešto novca, pa je majka planirala početi gradnju kuće na Salati. Međutim, Stanko je izjavio kako je obiteljski novac potreban njemu u emigraciji. Dodao je kako će HSP taj novac vratiti, da su mu to obećali njezini prvaci, lako joj nije bilo drago da sin odlazi u emigraciju, majka mu je onda dala skoro sav novac. Nikad ga nismo dobili natrag. Tako je Stanko 13. svibnja 1928. godine, dakle, još prije skupštinskog atentata, otišao u emigraciju. Kako nam je kasnije pričao, u dogovoru s dr. Pavelićem, odmah je otputovao u Beč, gdje se sastao s generalom Sarkotićem i pukovnikom Perčevićem.

U Beču ipak nije ostao dugo?

Ne. Odmah je, prema dogovoru s dr. Pavelićem i drugima, produžio u Ameriku. Planiralo se da će on organizirati hrvatsko iseljeništvo u Americi. Izgleda da je u tome imao i uspjeha. Od velike su mu pomoći bili hrvatski misionari, poglavito naš rođak, župnik Milan Hranilović, a na ruke su mu išle i makedonske iseljeničke organizacije. Stanko je imao velikih planova, pa je tražio veze i radi toga upisao neku večernju diplomatsku akademiju. Ipak je uskoro morao napustiti SAD. Beograd je bio zabrinut zbog njegove djelatnosti, pa je pod krinkom poziva u vojsku kanio navesti američke vlasti da Stanka uhite i izruče Jugoslaviji. Stanko je o tome bio obaviješten, pa je uz pomoć nekih prijatlja krišom ubačen na brod, kojim je negdje 1929. otplovio u Europu. Odmah je otišao dr. Paveliću koji se već nekoliko mjeseci nalazio u emigraciji, a tada je bio u Italiji. Kako je tada bilo još malo emigranata, Stanku su odmah udijeljene nove zadaće: održavati sveze s talijanskim redarstvom i primati nove hrvatske emigrante. Radi toga mu je dr. Pavelić odobrio trosobni stan. Ujedno je on bio jedan od ključnih ljudi koji je održavao sveze s domovinom, pa smo i mi preko pravaških krugova posredno od njega primali poruke.  

Karikatura Stanka Hranilovića iz veljače 1942. godine

Stankov odlazak u emigraciju uvjetuje i veći Markov politički angažman?

Marko je bio najmlađi od nas troje, rođen u prosincu 1908. godine, lako je i prije pokazivao interes za politiku, ozbiljno je u njoj počeo sudjelovati uoči Stankova odlaska u emigraciju. Marko je osnovao petorku u kojoj su još bili Mijo Babić, Matija Soldin, Zvonimir Pospišil i Dragutin Križnjak, koji će poslije prisati na suradnju s policijom. To je bila jedna od petorki u Zagrebu, a njihov je rad, kako sam poslije čula, koordinirao Stjepan Javor, poznati hrvatski rodoljub i ujedno vlasnik trgovine vatrogasnih aparata nadomak Iličkog trga. Osim djelatnosti u domovini, te su petorke održavale sveze s emigracijom, pa je tako i Marko više puta išao u Madžarsku, gdje se susretao s Gustavom Perčecom, te u Rijeku, gdje se sastajao s Antunom Hercegom.

Znate li zašto su se hrvatski revolucionari okomili baš na Antona Schlegela?

Marka je ilegalna politička djelatnost toliko zaokupila, da je zanemario, a potom i napustio školu, zbog čega ga je naša majka Milka oštro prekoravala. Kako bi bar dijelom udovoljio njezinoj želji da završi kakvu školu, kod g. Paspe je izučio električarski obrt, a onda se, po uzoru na "Mateka", kako smo svi zvali Soldina, odlučio učiti tipografskom poslu. Pred kraj naukovanja, nešto prije uhićenja, bio se odlučio vratiti školi, pa smo majka i ja obavile sve pripreme za njegov upis u privatnu večernju gimnaziju. Uhićenje je, međutim, poremetilo sve te planove. Uhićen je četiri mjeseca prije nego što je svršio tipografski nauk. Radio je, naime, kod jednog poznatog tiskara u Dugoj ulici. Ne mogu se sjetiti imena tog tiskara, ali je on bio poznati mason i u njegovoj se tiskari tiskalo masonsko glasilo "Šestar". Kako je emigracija budno pratila sva kretanja u domovini, trebalo je izvješćivati i o raspoloženju u masonskim krugovima. Stoga je Marko uspijevao uvijek ukrasti po jedan primjerak tog lista, iako im je broj bio strogo ograničen. "Šestar" je, skupa s drugim vijestima, dostavljan Perčecu i preko njega dr. Paveliću. Da su masoni nastupali protuhrvatski bilo je svima poznato. Marko je, međutim, u masonskom klubu odnosno njihovu sastajalištu kod Iličkog trga čuo Schlegelov razgovor s nekim masonima, u kojem se Schlegel hvalio kako je još davno predlagao uvođenje diktature i kako se svim silama trsio da Aleksandra nagovori na bezobzirno slamanje hrvatskog otpora. Kad je to Marko prenio u Madžarsku, došao je Perčecov nalog da se Schlegela likvidira. Time se htjelo upozoriti sve pobornike diktature, ali ujedno pokazati Hrvatima da duh otpora još živi. Poruke i nalozi od Perčeca su prenošeni ili izravno, Markovim odlascima u Madžarsku, ili su dolazili ugovorenom šifrom koja se nalazila skrivena ispod poštanske marke na običnom pismu, poslanom na moje ili čije drugo ime.  

Marija Hranilović u prostorijama Matice hrvatske 1938. godine

Tako su počele pripreme za atentat...

Prateći Schlegela i zahvaljujući obavijestima koje im je dao jedan tipografski radnik kojega su podmitili, dečki su utvrdili uobičajeni Schlegelov dnevni raspored. Skovan je plan: Babić i Pospišil će ga čekati ispred kuće, Soldin će malo podalje osiguravati akciju, a Marko se, prateći uvečer Schlegela iz grada, objesio straga za fijaker i tako sa Schlegelom došao pred vrata njegove kuće u Deželićevoj ulici. Križnjak nije sudjelovao u akciji, jer su Marko i drugovi još otprije počeli slutiti da s njim nešto nije u redu. Mislim da je u Schlegela pucao Babić, u trenutku kad je ovaj otvarao ulazna vrata. Schlegel se srušio na stube, a dečki su se dali u bijeg, jer se odmah poslije pucnja oglasio policajac. Taj je čak uspio uhvatiti Soldina za gumb kaputa i otrgnuti ga, skupa s komadićem tkanine. Stoga je kaput odmah spaljen, a policijska potraga kod zagrebačkih krojača nije dala ploda, lako policija tada nije uspjela pronaći atentatore, pojačan je nadzor nad svima za koje se slutilo ili znalo da su protivni jugoslavenskom rezimu. Unatoč tome su naši dečki nastavili s akcijama. Najkrupnija od njih bila je diverzija na zgradi vojarne u Branimirovoj ulici. Tamo su u noći između 5. i 6. kolovoza 1929. postavili oko 4 kg eksploziva. Od strahovite eksplozije nije nitko stradao, ali je ona u gradu proizvela snažan dojam. Dečki su opet uspjeli pobjeći, iako je Soldin na tadašnjem "Trgu N", današnjem Trgu hrvatskih velikana, naletio na stražara i bio prisiljen na nj baciti bombu koja ga je samo ranila.

Jugoslavenska je policija ipak stezala krug oko ove petorke?

Policija je polako prikupljala obavijesti, ali očito još nije bila sigurna u svoje pretpostavke. Sjećam se da je dan prije Velike Gospe 1929. godine Marko dobio obavijest kako ga u kolodvorskoj garderobi čekaju dva kovčega. Kako mi je rekao, unutra je bilo oružje. Kovčege je Marko s Babićem, Soldinom i Pospišilom uspio ubaciti u automobil kojim je upravljao Stjepan Kopčinović i skloniti ih na sigurno. Ipak, imali su osjećaj da ih netko prati. Na sam blagdan Velike Gospe, u našoj se kući - a stanovali smo tada u Petrovoj 77b - iznenada pojavio sin poznatog pravaša Arbesa. Taj je sin bio oženjen Srpkinjom po imenu Rada i službovao je kao jugoslavenski časnik u Beogradu, lako smo s njegovim ocem bili obiteljski prijatelji, njegov je posjet na blagdan i traženje Marka, bio zabrinjavajući. Majka je rekla da je Marko u crkvi, pa je Arbes otišao. Da je bio špijun, pokazuje i podatak da je nakon što smo mi uhićeni, ponovno otišao na službu u Beograd. Krug se počeo stezati. Koncem listopada, Babića, koji je radio kao vozač u "Siemensu", jedno su jutro u garaži dočekala dvojica detektiva. Babić je bio primoran pucati, pa je jednog ubio, a drugog ranio i uspio pobjeći. Bilo je jasno da policija sve zna, pa me Marko žurno pozvao da dođem. Napustila sam radno mjesto u Informativnom uredu Hinka Glockea, nekadašnjoj banci Hinko Glocke. Marko mi je dao paketić u kojem su bila pisma iz emigracije i jedna krpica, za koju ne znam što je predstavljala, ali se sjećam da je na procesu imala značenje glavnog dokaza protiv nas. Marko je zatražio da sve to sakrijem na sigurno. Sakrila sam ih duboko u svom pisaćem stolu u uredu, kaneći ih ubrzo prenijeti na bolje mjesto. Za to više nije bilo vremena. Uvečer, bilo je to 30. listopada 1929. godine, Marka, Pospišila i Babića je čekala redarstvena zasjeda u veži našeg stana u Petrovoj ulici. Detektivi su pokušali uhititi Marka, ali su Pospišil i Babić pucali i jednog detektiva ubili, a drugog ranili. Dečki su odmah pobjegli i sakrili se kod prijatelja Stjepana Horvateka. Kasnije će se saznati da je Križnjak odao policiji gdje bi se oni mogli nalaziti. Tamo su i bili uhićeni. Stjepan Javor uhićen je 31. listopada.  

Stanko Hranilović u emigraciji 1939. godine

Vi ste u prvi mah izbjegli uhićenje?

Ja ionako nisam sudjelovala u svim tim akcijama, pa se policiji u prvi mah nisam učinila zanimljivom. Znala sam, međutim, da i mene čekaju saslušanja i premetačine, pa sam odmah poduzela korake kako bih bolje sakrila one dokumente. Bojala sam se sama otići u ured, pa sam zamolila starog pravaša i obiteljskog prijatelja g. Smokvinu koji je, kao i Perčecova obitelj, stanovao u blizini, da to učini umjesto mene. Smokvina je otišao u ured, našao dokumente, ali ga je neki službenik spriječio da ih iznese iz ureda. Smokvina je popustio, a odmah potom me policija privela u ured radi identifikacije stvari. Tako su dokumenti, desetak-petnaest pisama i ona značajna krpa, pali u ruke policiji.

Tako je počela višemjesečna istraga?

Istraga i pritvor su trajali skoro dvadeset mjeseci. Mene, doduše, nisu tjelesno mučili. Zatvorili su me u oveću sobu s prostitutkama i tako mi pokušavali skršiti volju, a saslušavali su me nebrojeno puta, i to uglavnom noću. U sobici za saslušanje uvijek je bilo nekoliko referenata koji bi me unakrsno ispitivali (nekima se sjećam i imena: Stefanović, Bošković...) a sučelice mi je stajao veliki pas koji je neprekidno režao i prijetio da me raskine. Zanimljivo je spomenuti da sam ćeliju sudskog zatvora jedno vrijeme dijelila s Ankom Butorac i s Agatom (Jagicom) Oreški, ženom jednog od onih poznatih komunista. Bilo je tada uhićeno dosta komunista. Inače, u istražnom zatvoru su po četiri žene bile smještene u malu ćeliju s dva kreveta. Uvjeti su bili jedva izdrživi.  

Majka i sestra u posjetu bratu u emigraciji 1940. godine

Dečki su prošli puno gore. Nemilosrdno su ih premlaćivali, vješali između dvije stolice da vise "o pušci". Soldinu su cijeli vrat i stopala spalili cigaretama. Marku su izbili zube, a onda su mu zavezali ruke i noge i tako ga, pričvršćena uzetom, spuštali s trećeg na prvi kat i opet natrag. Kad bi pao u nesvijest, polijevali bi ga vodom. Zapovjednik straže Bošković jednom ga je u Bedekovićevoj sobi tako bacio o peć da se smatralo kako zbog udarca glavom mora umrijeti, pa je čak takva vijest puštena u novine. Majka ga je vidjela u okovima, s kuglama na nogama, izgledao je zastrašujuće. U zatvoru je dobio tešku tuberkulozu...

Usprkos tomu, nitko od uhićenih nije priznao.

Sve je bilo posijano špijunima. U moju je sobu dovedena jedna žena koja mi je ubrzo ponudila olovku. Htjela sam napisati i nekako dostaviti kratku poruku bratu, hoteći ga samo izvijestiti kako mi je, ali se jedna takva ceduljica kasnije našla u spisu. Ta je žena bila policijski agent. Čitavo su vrijeme mučenja bila neizdrživa. Jednog dana je uhićena i u moju sobu dovedena gospođa Javor. Pripovijedala mi je kako su je doveli u muževu ćeliju, a poslije sam čula da su mu dovodili i kćeri. Starija je imala petnaestak, a mlađa nekoliko godina manje. Gospođa Javor mi je rekla kako izgleda njezin Stjepan: visio je u njoj naglavce, strahovito izubijan. Kad je vidio da su mu i ženu uhitili, izjavio je da će priznati svoju odgovornost, samo neka je puste. Javor, dakako, nije teretio nikoga, a još na suđenju su mu, iako je ono održano s velikom odgodom samo zato da bi se optuženici oporavili, noge ispod okova curile. Nije uopće mogao hodati.

Kako je tekao sam proces?

Sudilo nam se pred Sudbenim stolom na Zrinjevcu. Prvi dan suđenja, 4. svibnja 1931. prijavilo se stotinu branitelja, na čelu s dr. Mačekom, dr. Budakom, dr. Kumičićem, dr. Protulipcem, dr. Jakovljevićem, dr. Prebegom i drugima. Mene je branio dr. Dražić. Toliki je broj odvjetnika demonstrirao hrvatsku slogu i solidarnost, a braniteljima moram i sad odati priznanje: bili su uglavnom stalno na raspravi i na sve su nas načine nastojali osloboditi. Sjećam se kako je sudac Bubanj bjesnio kad je Marko, na upit o državljanskoj pripadnosti, izjavio kako je "državljanin zarobljene Hrvatske". Uvjerena sam da sam osobno iza paravana na galeriji vidjela generala Peru Živkovića, a govorilo se i da je Aleksandar krišom pratio dio procesa.

Sam je proces bio neobično napet i ono što je sud na koncu utvrdio, u biti je odgovaralo istini. Dan prije nego što se trebala kao svjedok pojaviti na procesu, moja je majka zatvorena u Petrinjskoj ulici. Ujutro su je doveli da svjedoči, ali je Marko od majke zatražio da ne svjedoči. Ona ga je, "kao žena jednog pukovnika koji je hrabro služio svojoj hrvatskoj domovini", teška srca i poslušala. Odmah je internirana u žumberačko mjesto Sošice, odakle su starinom moji s očeve strane. Iz atmos fere oko suđenja, bilo je jasno da nas čekaju drakonske kazne. Pitala sam dr. Mačeka koliku kaznu mogu očekivati, a on je odvratio: "Morate biti pripravni na deset godina, ali nećete ostati dugo, jer ćemo upriličiti Vaš bijeg..." Kad je 30. lipnja 1931. proglašena presuda, osuđena sam na 18 mjeseci zatvora, u što mi je uračunat pritvor i istražni zatvor, pa sam puštena i odmah internirana u Sošice. Masoni su u vrijeme procesa vršili strahoviti pritisak da bi posebno Marko i Matek bili strogo kažnjeni. Marko i Soldin su osuđeni na po dvadeset godina robije i smrt vješanjem, Javor i Herceg na dvadeset godina robije, Križnjak na osamnaest, Horvatek na petnaest... Osuđeno je ukupno osamnaest osoba.

Do izvršenja smrtnih presuda proteklo je još neko vrijeme. Što se događalo u tom razdoblju?

Skupa s majkom bila sam tri mjeseca internirana u Sošicama. Tada odjednom dobijem poziv od šefa zagrebačke policije, dr. Bedekovića, da dođem u Zagreb. Mislila sam da ću ponovno biti strpana u zatvor, pa sam se za svaki slučaj javila svom odvjetniku dr. Dražicu. Bedeković je, međutim, imao druge nakane. Podsjetio me da mi je brat Marko osuđen na smrt, da su meni, 24-godišnjoj djevojci oduzeta građanska prava, a da se brat Stanko ne smije vratiti kući. Sve se to može popraviti, govorio je Bedeković, tražeći od mene da pišem Stanku i da ga pozovem na povratak kući. Posluša li taj poziv, svi bismo dobili tzv. časno pomilovanje. Bojeći se da je riječ o provokaciji, rekla sam da ne znam gdje se Stanko nalazi. Tada nisam znala da Talijani redovito izvješćuju jugoslavensku policiju o hrvatskoj emigraciji, ali - unatrag: oni su hotimice kasnili s dostavljanjem obavijesti i tako igrali na dvije karte, na suradnju s Beogradom i na suradnju s Hrvatima.

Ponuđeno mi je da o tim ponudama razgovaram s Markom. On je, iako mu je smrt visjela nad glavom, bez sekunde premišljanja odbio takav prijedlog. Od Bedekovićeva prijedloga da pišem Stanku nije bilo ništa, ali sam mu ja u emigraciju drugim putem poslala obavijesti. Nekoliko dana prije justifikacije, s majkom sam puštena iz internacije, pa smo se vratile u Zagreb, u Maksimirsku ulicu br. 9, kamo smo u međuvremenu preselili.

Planiran je i bijeg osuđenika, ali se plan izjalovio?

Marko i Javor su bili u istoj ćeliji, a s njima je bio i neki kriminalac. Taj je pušten desetak dana prije nego što su Marko i Matek pogubljeni. Donio je Markov i Javorov plan bijega i pokazao se voljnim pomoći. Bojala sam se da je posrijedi provokacija, ali smo uz pomoć poznatog pravaša Vidaka koji je stanovao u susjedstvu, planirali bijeg preko krovova. Objektivno je plan imao malo izgleda za uspjeh, ali smo ga ipak odlučili izvesti 25. rujna 1931. godine. Naše je uznike o tome trebalo izvijestiti na poseban način. Majka i ja smo Marku i Javoru svakodnevno donosile ručak, a gospođa Javor doručak i večeru. Bilo je dogovoreno da obrok koji se sastoji od dva jaja i kajzerice predstavlja znak da će bijeg biti izveden sutra, tj. u noći od 24. na 25. rujna 1931. godine. Malo nakon što smo im donijeli taj znak, državni odvjetnik Kosijer nas je izvijestio kako se pogubljenje ima održati baš tog 25. rujna u 5 sati ujutro! Kao da su nam sve lađe potonule! Majka i ja smo grčevito tražile razgovor s našim Markom, a imali smo pravo provesti posljednju noć s njim. Dok je rodbina kriminalaca osuđenih na smrt tu mogućnost mogla koristiti, nama nisu ni to dopustili. Tako su Marko i Matek posljednju noć proveli s uzničkim ispovjednikom, isusovcem paterom Millerom, koji je svoje uspomene na tu noć zabilježio.

Pustili su nas tek par minuta prije pet sati. Te je noći bilo strahovito nevrijeme, pa smo mi i Soldinovi bili iscrpljeni, neispavani, gladni i promrzli, čekajući pred vratima tamnice. Dirljiv je i kratak bio naš rastanak. Majka se ipak junački držala. Sjećam se točno njezinih riječi: "Marko, sine moj, klekni, date tvoja majka blagoslovi!" Kad je Marko kleknuo, ona je rekla: "Blagoslivljam te u ime Oca i Sina i Duha Svetoga", a onda je dodala: "Marko moj, jedina će mi utjeha biti, ako se i u posljednjem času svog života budeš hrabro ponio."

Ja sam od Marka tražila da mi nešto napiše u spomenar. Na jednom je listu napisao: "U zadnjim časovima, zadnji pozdrav. Marko." Taj list u spomenaru i danas imam. U toj je noći Marko napisao oproštajno pismo majci, bratu, sestri i hrvatskom narodu. Suci su, međutim, dali izrezati sve ono što se odnosi na Hrvatsku i hrvatski narod. Rastavili su nas, a jedva sam ga uspjela zagrliti. Jednako su grubi bili i kad smo se opraštali s Matekom Soldinom. Naše se muke ne mogu opisati.

Ni oko pokopa tijela nije išlo lako?

Tog smo dana, negdje oko osam sati majka i ja, skupa sa Soldinovima, otišli kod Bedekovića i zatekli ga pijana u društvu još nekoliko osba. Grubo je odbio naš zahtjev da nam preda tijela. Dva dana kasnije čuli smo da je na malti na Savskoj cesti viđen kamion s dva mrtvačka kovčega, kako odlazi preko Save. Malo potom je došao glas da je Marko krišom pokopan u Sošicama, a Soldin u Stupniku ili Rakovu Potoku. Odmah su nam priskočile poznate pravaške obitelji Zebić, Zaplotić i Wemer. Ustupili su nam automobil, pa smo s nekoliko naših Hrvata odjurili u Sošice. Našli smo ljude i otkopali svježi grob. Župnik nas je molio da to ne činimo, bojeći se represalija režima, a bilježniku je kasnije oduzeto 20 % plaće, jer nas nije silom spriječio da otvorimo kovčeg.

Kad smo kovčeg otvorili, ugledali smo našeg Marka. Na vratu se jasno vidio modri ožiljak od konopca, a u ušima zgrušana krv. Imao je, međutim, nevjerojatno lijep osmijeh, kao da je živ i kao da je posebno dobre volje. Kovčeg smo ponovno zatvorili i pokopali ga na istom mjestu. Tu će ležati još trideset godina. Naime, moja je majka 1959. umrla u Zagrebu i ja sam tvrdo odlučila prenijeti Markove ostatke u zajednički, obiteljski grob. Godine 1961. u dogovoru sa župnikom župe Sv. Marka te krašićkim župnikom i liječnikom, zatražila sam ekshumaciju mog oca, koji se također zvao Marko i koji je bio pokopan u Sošicama. Tako sam, pod izlikom ekshumacije oca, zapravo ekshumirala brata, uz dosta ga muke prenijela u Zagreb i pokopala skupa s majkom, na Mirogoju, u katoličkom groblju, prvi red, sedmo polje, grob br. 34. Malo kasnije prenijela sam i očeve zemne ostatke na Mirogoj.

Markovim pogubljenjem nije završena kalvarija Vaše obitelji?

Nipošto. Htjeli su nas ponovno internirati, ali je nadbiskup dr. Bauer uspio polučiti da ostanemo u Zagrebu, bar "do opoziva" takve odluke, lako sam završila trgovačku akademiju, nisam mogla dobiti zaposlenje, jer su mi bila oduzeta građanska prava. Stoga je intervenirao predsjednik Maček i osigurao nam 1.000 tadašnjih dinara mjesečno, dok se stvari ne srede. Tu sam pripomoć dobivala od listopada 1931. do ožujka 1932. godine. Bilo je i drugih koji su nam pomagali. Tako me je, recimo, poznati splitski Hrvat dr. Ivo Cuzzi već 1932. pozvao da na nekoliko tjedana budem njegov gost u Splitu. K njegovoj sam obitelji tako dolazila i idućih godina, a s njim i njegovom gospođom tad bih se družila s dr. Berkovićem, Šimom Podujom, Paškom Kalitemom i drugim istaknutim splitskim Hrvatima, lako nas je policija stalno pratila, nismo se bojali sastajati.

I vodstvo Matice Hrvatske Vam je nastojalo pomoći?

Godine 1932. Matica je Hrvatska osnovala "Pramaticu", pa sam tu namještena, jer u "Matici Hrvatskoj" formalno nisam smjela dobiti posao. Tu sam ostala sve do 1939. godine, s prekidom u doba atentata u Marseilleu, kad sam ponovno, skupa s majkom, internirana do siječnja 1935. Matica mi je, naravno, isplatila plaću za sve to razdoblje. Iz Matice pamtim niz zanimljivih zgoda. Tako sam, primjerice, pomagala dr. Franji Jelašiću pri prikupljanju građe za knjigu povodom 100. obljetnice Matice. Nagovorila sam prof. Lukasa da primi tadašnje siromašne sveučilištarce Icu Kirina i Mirka Vutuca. Zajedno s njima sam krišom pod knjigama u skladištu sakrivala promičbene materijale, revolvere...

Možda je najzanimljivije spomenuti kako su spašavane knjige dr. Mile Budaka, koji je došao u nemilost režima Banovine Hrvatske. Banovinske su vlasti odlučile potajno zaplijeniti Budakove knjige smještene u Matičinu podrumu, pa su prof. Lukas, dr. Jelašić i drugi iz Matičina vodstva odlučili knjige skloniti kod zagrebačkih Židova. I sama sam sudjelovala u tajnom pakiranju i prijevozu knjiga koje su zagrebačke židovske obitelji brižno sačuvale.

Kako ste doživjeli da vlasti Banovine Hrvatske plijene knjige hrvatskih pisaca?

Dr. Mačeka sam, kako rekoh, osobno poznavala. Između nas pravaša i njega nije se osjećala posebna razlika tamo negdje do 1935. ili 1936. godine. Bili smo uvjereni kako između njega i dr. Pavelića postoji tijesna suradnja. Primjerice, mene je gospođa Javor, kad je njezin muž Stjepan umro u srijemskomitrovičkoj kaznionici, poslala dr. Mačeku moliti dopuštenje da Javor bude pokopan u arkadama, skupa sa Stjepanom Radićem. Gospođa Javor je time htjela spriječiti oskvrnuće tijela njezina muža, a mi smo u Mačekovu trenutnom dopuštenju gledali demonstraciju hrvatske sloge, lako su se na različit način borili za hrvatsku slobodu, Stjepan Radić i Stjepan Javor počivaju u zajedničkom grobu. Razlike se, međutim, produbljuju i nakon uspostave Banovine počinju prerastati skoro u otvoreno neprijateljstvo.

Nakon atentata u Marseilleu, više niste imali veze sa Stankom?

Te su veze već od 1931. bile jako otežane, a nakon atentata na Aleksandra su i prekinute. Znali smo samo da Stanko živi jako teško, kao, uostalom, i drugi hrvatski emigranti. Oni su bili uglavnom zatočeni. Stanko je s Kopčinovićem, Lisakom i Baljkom bio u Chietiju. Kad, negdje 1938. godine, došlo je Stankovo pismo. Pisao je o teškim prilikama u kojima živi i pozvao nas u posjet. Po biskupu Šimraku koji je putovao u Italiju, poslali smo mu odijelo, a ja sam našla načina redovito mu slati nešto novca. Uspostavljena je redovitija pismena veza, pa smo počeli planirati i posjet Italiji. Nedostajale su nam putne isprave. Obratile smo se dr. Mačeku koji je obećao da će intervenirati kod ministra Ciana. Malo potom nas je uputio jednom talijanskom pouzdaniku koji je stanovao u Ozaljskoj ulici. Ime sam mu zaboravila, ali je ono u svakom slučaju zvučalo talijanski. Posredovanjem dr. Mačeka od te smo osobe dobili dokumente za ulazak u Italiju, pa smo 2. prosinca otputovali Stanku i ostali kod njega do 21. prosinca 1940. godine. Majka i sestra srele su se s bratom nakon više od trinaest burnih godina. Tamo sam vidjela kako Hrvati žive: Stanko je jeo jednom na dan, a sav novac koji sam mu slala, trošio je na novine i knjige... Kakav je, po Vašem sudu i po Stankovu pripovijedanju, bio odnos između hrvatskih emigranata?

U to je vrijeme bilo dosta napetosti. Njih je bilo i prije, ali ne u takvoj mjeri i ne zbog ozbiljnih razloga. Prije je bilo sitnih sporova o prvenstvu u organizaciji i o vanjskim znacima tog prvenstva. Kasnije je internacija i težak život produbila te ispočetka male razrožnosti. Stanko se, recimo, nije slagao s nekim odlukama dr. Pavelića, pa je do njih došlo do ozbiljnijeg razmimoilaženja.

Taj se spor produljio na razdoblje nakon 10. travnja 1941. godine?

Stanko, Vujeva i još dvojica kojima se ne mogu sjetiti imena, nisu se vratili s Poglavnikom u travnju 1941. Nismo znali što se događa, a onda smo točno 1. svibnja 1941. majka i ja dobile obavijest da nas poziva Poglavnik. Najprije nas je primio njegov tajnik A. Sabljak, a onda nam je u susret došao sam Poglavnik. Susret je bio neobično srdačan. Dr. Pavelić je imao oči pune suza i odmah je predložio da poradimo na Stankovu povratku. Odmah smo dobili karte za Rijeku, pa sam krenula tamo, ali smo se mimoišli: Stanko je već bio na putu u Zagreb.

Odmah se uključio u proces uspostave države?

Bio je kod kuće negdje oko mjesec dana, a onda ga je dr. Pavelić pozvao. Kad se vratio s Gornjega grada, Stanko je ispričao da je susret bio vrlo srdačan i da mu je Poglavnik ponudio da izabere službu. Stanko se odlučio tijesno surađivati s Didom Kvaternikom. Dido je, međutim, svaku suradnju izbjegavao i, možda se bojeći Stanka i njegovih sposobnosti, pokušavao ga izolirati. Stanko se na četiri gusto pisane stranice potužio Poglavniku. Kad je, međutim, nekako dopro glas da je Poglavnik izjavio kako se on s Didom diže i pada, Stanko je, revoltiran, ostavio službu. Bez obzira na to što je Lisak više puta dolazio i molio ga da se predomisli, Stanko se nije dao pokolebati. Otvorio je papimicu u Jurišićevoj ulici i od nje živio do konca rata. Na temelju bilježaka koje je donio iz emigracije i mnoštva fotografija kojima je, kao zaljubljenik u fotografiju, raspolagao, planirao je napisati knjigu o hrvatskoj emigraciji. Te su bilješke spaljene 1945. godine, a od fotografija smo uspjeli sačuvati jedan dio.

Kako ste Vi proživjeli razdoblje NDH?

Majci je odobrena počasna mirovina u iznosu od 3.000 kuna, a meni je odmah u početku ponuđeno da preuzmem vlasništvo jednog poduzeća u Ilici br. 48, kao i mali tekstilni pogon u Samoboru, u suradnji s nekim trgovcem. Taj je bio stari prijatelj Slavka Kvaternika, ali je i kao čovjek i kao trgovac bio loš. Unatoč svim teškoćama, živjeli smo pristojno, a 1944. u Podsusedu, nedaleko od Poglavnikove kuće, izgradili smo davno planiranu kuću. Dobro se sjećam simpatičnog i skromnog Poglavnikova oca...

Važno je napomenuti da je malo nakon uspostave NDH pokrenut proces protiv sudaca i istražitelja/iz našeg procesa. Hrvatska je država htjela kazniti one koji su se istakli u progonima Hrvata, pa sam i ja pozvana kao svjedok. Sjećam se da nisam nikog posebno teretila, osim Bubnja koji se tijekom procesa 1931. ponašao posebno grubo prema nama. Ne znam uopće kako je proces završio.

Prave nevolje počinju tek slomom Nezavisne Države Hrvatske...

Početkom svibnja 1945. mi je prof. Filip Lukas javio kako jedan autobus putuje za Rim i kako za mene i majku ima još dva mjesta. U prvi smo mah odlučile prihvatiti poziv, ali smo se predomislile. Stanko ionako nije htio bježati. Bio je uvjeren kako je dovoljno da se privremeno sakrije, pa će mu nakon prvoga osvetničkog vala biti lako dokazati da nije kriv ni za kakav zločin. Kanio je zasnovati obitelj sa svojom zaručnicom. Krio se, dakle, nekoliko dana, a onda se vratio u stan. Ubrzo su došli po nj i odveli ga. Došao je glas da je u logoru na Radničkoj cesti, potom da je odveden na Gornji grad, da su ga strahovito premlaćivali... Uvjerena sam da je završio u Jazovki, jer se tvrdilo da je blizu te jame nađen papirić na kojem je krvlju napisano samo: "Hranilović".

Majka i ja ga nismo uspjele pronaći, jer sam i ja uhićena 16. svibnja 1945. i izvedena pred sud. Moji su radnici, njih oko stotinu, plakali za mnom i htjeli svjedočiti da sam prema njima postupala više nego dobro. Uostalom, neki od njih su i danas još živi i s njima sam u dobrim odnosima. Njihova predstavka sa 102 potpisa išla mi je u prilog i to je vjerojatno pomoglo da sam 31. svibnja 1945. osuđena na samo dvije godine robije. Izdržala sam je, skupa s toliko junačkih Hrvatica, u Velikoj Pisanici, Popovači i Požegi.

Majka je odmah izbačena na ulicu, pa je nadbiskup Stepinac telefonski zamolio časne sestre da ju prime na stan. Kasnije su nas, posebno nakon mog izlaska s robije, stalno bacali od nemila do nedraga, osam nas puta bacajući na ulicu ili nas preseljavajući. Izbacivali su me s posla čim bi se saznalo tko sam, a još desetljećima su me privodili na saslušanja... ***