U jednom od svojih poznatih radova, nekad obćenito hvaljeni, a posljednjih godina često osporavani i zbog "revizionizma" obtuživani Ernst Nolte, drži da sljedećih šest bitnih obilježja karakterizira ideologiju, koja od 1922. upravlja Italijom: a) fašizam nastaje na području najteže krize liberalnoga sustava, i to ne krize prouzročene porazom, nego hiperboličnom pobjedom; b) fašizam je posljedica rata i u prvim svojim oblicima samo udruga ratnih sudionika, okupljenih radi obrane njegova smisla; c) iako ga s građanskom ideologijom povezuje borba protu boljševizmu, fašizam tu borbu vodi sredstvima i snagama, koje su posve strane građanskoj tradiciji; d) nije slučajno što fašistički prvaci u velikome broju potječu iz socijalističkih i sindikalističkih redova; e) nacionalizam (ali ne u Mazzinijevu, nego u imperijalističkom obliku) koristi se kao sredstvo za mobilizaciju masa; f) unatoč izticanju kako ne predstavlja teoretsku doktrinu nego samo "čistu akciju", u fašizmu je od početka zamjetno nastojanje da se izgradi kao ideologija. U kasnijoj fazi mogu se zapaziti sljedeće tendencije: a) izgradnja ideoložkog totaliteta s potpunom negacijom svih načela francuzke građanske revolucije; b) antimodemitet i c) propovijedanje ratničke ekspanzivnosti.  

Hitler je rođen u Versaillesu, naslovna stranica knjige Leona Degrella

Svi se ovi elementi u fašizmu doista jasno razabiru. Ipak, iako su autoritarni sustavi (poput komunizma) u pravilu ekspanzionistički, što na ideoložkoj razini ne mora biti jasno uočljivo, fašizam ništa tako oštro ne luči od ostalih nedemokratskih ideologija kao bezobzirni imperijalizam. Pojavni ideoložki instrumentarij najčešće je samo podkrjepa ili doista sredstvo za mobilizaciju radi ostvarenja imperijalističkih ciljeva.

Mussolini: "Imperijalizam je vječni i nepromjenjivi zakon života!"

Izjavivši 1925. kako bi Talijani željeli biti voljeni, ali im je draže da im se zavidi i da ih se boji, ministar kolonija Federzoni zapravo je izvrstno opisao talijansku vanjsku politiku. Italija iznad svega. A kako?   Mussolini:   "Imperijalizam   je vječni i nepromjenjivi zakon života. U biti on nije ništa doli potreba, želja i volja za širenjem, koju osjeća svaki čovjek i svaki živi i životni narod." Imperijalizam, doduše, "ne mora nuždno biti aristokratski i vojnički; može biti i demokratski, miran, gospodarski, duhovni". U svakom   slučaju,   bez   imperijalizma nema života, nema fašizma. Nema ni slobode, drži Mussolini, jer: "Sreća je relativan pojam; sloboda, međutim, jest stvar prostora. Puno zemlje, puno slobode; malo zemlje, malo slobode!"

Ideoložki su razlozi u vanjskoj politici bili irelevantni (osim kad bi se mogli pragmatično koristiti). Pohod na Etiopiju trebao je značiti civiliziranje te afričke zemlje. Doista, samozvani su civilizatori izgradili poneku cestu, formalno znali ukinuti robstvo, uvesti kakvo-takvo pravosuđe, pokušavali dokinuti plemenske ratove u Somaliji i malčice brinuti o epidemijama i zdravlju pokorenih naroda. Utoliko je puk u talijanskim kolonijama bio zadovoljniji nego, recimo, u englezkim. Nu, u okrutnostima Talijani nisu kaskali. Zapovjednik talijanskih snaga u Africi predhodnih godina, general Badoglio (da, onaj isti, koji je – uz pljesak svijeta – godine 1943. presedlao na savezničku stranu), čeličnom je rukom održavao talijansko gospodstvo. On je izdao nalog da se svakoga zarobljenog "pobunjenika" smjesta objesi. Ako se ne pokori, neprijatelj će biti iztrijebljen, a čitava zemlja razorena. "Oštrina je jedina fašistička politika", govorio je general. I kad je u etiopskome ratu zamijenio generala De Bona, Badoglio je pokazao što to znači: talijanska je vojska dobila odriješene ruke. Mogla je bombardirati bolnice, bacati otrovne plinove u "velikim razmjerima" i koristiti bakterioložko oružje.

Mussolini je dao nalog da se za jednoga Talijana pogubi deset ljudi, a Rodolfu Grazianiju je naložio da postrijelja etiopske intelektualce. Obtuženici su suđeni na "procesu" vođenu na talijanskom jeziku, bez tumača. Potom su polijevani benzinom i živi spaljivani. Vojnici su dobili nalog razoriti sve tragove etiopske kulture, pa tako i srušiti mauzolej najslavnijega etiopskog vladara, Menelika. Kad je u najpoznatijem etiopskom samostanu pronađeno neko oružje, "romanska mašta" (kako će je kasnije, pjevajući o umorstvu hrvatskoga kipara Ive Lozice nazvati Frano Alfirević), pokazala se opet inventivnom: smjesta je smaknuto tristotinjak svećenika i redovnika.  

Sustav zločina u Trećem Reichu - obračun troškova za izvršenje smrtne kazne (1944.)

Etiopski se car Haile Selasije pred Družtvom naroda uzalud tužio svjetskoj javnosti, upozoravajući na to da ovdje nije riječ samo o Etiopiji, nego o temeljnim ljudskim vrijednostima, i uobće o sustavu na kojem bi trebao počivati svijet. Svi su bili gluhi. I Britanci, koji su se desetak godina ranije oštro suprotstavljali talijanskomu zalaganju za primitak Etiopije u Družtvo naroda. Britanci su, naime, držali kako su Etiopljani previše primitivni, da bi imalo pravo na stolicu u Genevi. A kad je Družtvo zbog napadaja na Etiopiju ipak uvelo sankcije protu Italiji (iako su one bile karikaturalne: Italiji je, primjerice, onemogućeno uvoziti aluminij, koji je ona ionako – izvozila!), čitav se talijanski narod svrstao pod fašistički barjak.

S. Benelli je hvalio pothvat, koji "čak nije ni imperijalizam: mi pružamo ruku onima izvan civilizacije". D'Annunzio je požurio čestitati Duceu. Član akademije i predsjednik Saveza fašističkih pisaca, F. T. Marinetti javio se kao dragovoljac. (On će se kasnije, 1942., doista u odori pojaviti na Donu.) Orlando se stavio Mussoliniju na razpolaganje. Pirandello, koji je u siječnju 1935. primio Nobelovu nagradu za književnost, hvalio je Ducea kao "tvorca toga velikog podviga" i kao "junaka Proviđenja, kojega je Bog darovao Italiji u pravome trenutku". Socijalist Arturo Labriola vratio se iz emigracije, kako bi pokazao svoju solidarnost s Italijom. Kad je Mussolini pozvao Talijane da domovini daruju zlato i srebro, 18. prosinca 1935. više od 250.000 Talijana darovalo je vjenčane prstene. Croce je uztupio svoju senatorsku, a Pirandello Nobelovu medalju. Giovanni Papini je sve zdušnije podupirao Mussolinija, vjerujući kako je fašizam "posljednja bitka za duhovnu neovisnost Italije", pod čijim vodstvom treba ujediniti Europu.

(Taj san o ujedinjenju Europe dijelili su zapravo svi diktatori. I Hitler, dakako pod njemačkim vodstvom. Osioni je Mussolini, doduše, za inat Briandovoj koncepciji labave europske federacije, dao pokrenuti list Antieuropa. Nasuprot demokraciji, taj je list trebao promicati svjetsku ekspanziju fašizma, ali se zapravo radilo o pokušaju, koji je već njegov tvorac osudio na neuspjeh. Umjesto protu Europi, Mussolini je puno češće govorio o Europi, kojoj prijeti Amerika i amerikanizam, "ta sramna ljaga, koja se širi cijelim europskim životom".)

Sankcije su na taj način zapravo omogućile Mussoliniju da skrši svaki unutarnji odpor fašizmu, te istodobno ostvari velike dobitke u Africi, stvarajući tako novo Rimsko carstvo. Nu, one su imale i drugu, nesumnjivo važniju posljedicu: zbližile su perjanicu protunijemstva, Mussolinija, s novim propovjednikom velikonijemstva, Adolfom Hitlerom. Njemački je kancelar u to vrijeme već imao diktatorske ovlasti, a ono što se nazivalo demokratskom Europom, a što je zapravo predstavljalo poredak nametnut u Versaillesu, strahovalo je pred novom ideologijom, nacionalsocijalizmom i, još više, pred novom, borbenom Njemačkom.

Adolf Hitler: Jedan narod, jedan Reich, jedan vođa!

Povijest ne pravi skokove. Lucidni je Ivo Pilar, pod pseudonimom Dr. Juričić, još usred Prvoga svjetskog rata prorokovao boljševičku revoluciju u Rusiji i poraz, ali i uskrsnuće nove Njemačke, koja će za dva desetljeća opet zametnuti rat da bi sprala poniženje, koje je pretrpjela. Utoliko je točna tvrdnja Leona Degrellea (koji je s ponosom znao isticati da mu je Hitler jednom kazao kako bi, da ima sina, volio da je kao on, Degrelle): Hitler je rođen u Versaillesu. lako bjelodana, ta konstatacija još i danas nije sasvim poćudna. I briljantni A. J. P. Tavlor na vlastitoj je koži izkusio što znači ozbiljno i nepristrano pristupati novijoj povijesti. Zato je – dopustimo si ovdje tako potrebnu digresiju – svojevrsni eskapizam, bježanje u daleku i neopasnu (ili bar manje opasnu) prošlost, pisanje o mletačkim galijama, hajducima i uskocima, uvijek bilo tako omiljeno i među hrvatskim piscima. (Tuđman će jednom s potpunim pravom kazati kako ta činjenica izvrstno opisuje ne samo stanje znanosti, nego i stanje duha, odnosno cijenu slobode u Hrvatskoj.)

Njemački je nacionalsocijalizam, napominje Nolte, s fašizmom unekoliko dijelio uzroke nastanka. Nu, oni nisu bili isti. Već na razini ostvarenja nacionalnih ciljeva, politička se Italija htjela držati prikraćenom, Njemačka je bila doista ponižena. Talijanski su se imperijalistički snovi dijelom izjalovili, dok su Nijemcima skršene ne samo nade u postignuće kolonijalnog carstva, nego su odkinuti neki vitalni dijelovi Nijemstva. Nolte upozorava i na činjenicu, da su se Nijemci obćenito držali nedužnima za rat, dok je predodčba o njemačkoj krivici bila u Francuzkoj i Belgiji tako popularna, a mržnja na njemačke "bar-bare" tako jaka i obćeprihvaćena, da se tvrdnja o svakome zvjerstvu neupitno činila vjerodostojnom.

Kap u punu čašu predstavljala je bavarska sovjetska republika proglašena u Munchenu, 7. travnja 1919. Predsjednik Kominterne, Treće Internacionale utemeljene početkom ožujka 1919., Grigorij J. Zinovjev, pisao je tog proljeća o tri baze Treće Internacionale: prva je u Rusiji, druga u Madžarskoj, treća u Bavarskoj: "Ali, nitko se ne će čuditi, ako u trenutcima kad ovi redci iziđi iz tiska bude ne više tri, nego šest ili još veći broj sovjetskih republika". Svjetska revolucija trebala je planuti. Taj korak, po nekima, nije bio uvjetovan samo težnjom za ideoložkom ekspanzijom, nego i za suzbijanjem utjecaja konkurentske marksističke struje, koja je u Bernu održala svoju konferenciju. Agresivnom protupromičbom Lenjin je htio paralizirati takmace. Na drugome kongresu Kominterne postavljen je 21 uvjet za pristup toj centraliziranoj svjetskoj stranci. Lokalne ekspoziture bezuvjetno su odane središtnjici, a njezin, pak, cilj nije skrivan: Kominterna je "čitavu građanskomu svijetu i svim žutim socijaldemokratskim strankama navijestila rat".

Mržnju prema socijaldemokraciji dijelio je i Hitler. Na prvim stranicama "Moje borbe" (Mein Kampf) on će objasniti što ga je odbijalo od socijalizma, radničkog pokreta i sindikata: "Sve se odklanjalo: nacija kao izum 'kapitalističke' (...) klase; domovina kao instrument buržoazije za izrabljivanje radničtva; auktoritet zakona kao sredstvo za podjarmljivanje proletarijata, škola kao institut za odgoj robija, ali i robovlasnika; religija kao obsjenu puka određena za izrabljivanje; moral kao znak glupe, ovčje strpljivosti itd. Nije bilo ničega, što nije gurano u izmet i prljavštinu zastrašujuće dubine..."

Trošnost Weimarske Republike

Međutim, stabilnost novoga republikanskog režima u Njemačkoj, iztiče Alan Bullock, nije ugrožavala samo radikalna ljevica, koja je težila socijalnoj revoluciji po uzoru na komunističku, nego jednako toliko, a možda i više, nepomirljiva desnica, u čijim je očima republika od dana postanka bila prokleta. K tomu je dolazilo shvaćanje, da je kapitulacija čin sramotne i smišljene izdaje. To je shvaćanje dijelio sve veći krug ljudi.

Mirovni ugovori podpisani 1919. doživljeni su kao novi dokaz vladine izdaje. Vladu se držalo agentom saveznika i voljnim dionikom u operaciji ponižavanja i pljačkanja Njemačke. "Otvoreno se govorilo kako lojalnost prema Domovini zahtijeva nelojalnost prema Republici" (Bullock).

lako se u Britaniji, zahvaljujući tradicionalnom poimanju politike ravnovjesja sila, povremeno upozoravalo na opasnost intransigentne francuzke reparacijske politike, Quai d'Orsay se nije mogao oteti mržnji na "Pruse". Nije Hitler jedini politički leader, koji se pjenio zbog težke unutarnje, ali i vanjskopolitičke situacije u kojoj se Njemačka našla. To je, skoro bi se moglo reći, bilo opće mjesto na njemačkoj političkoj pozornici. Međutim, nitko nije tako dobro kao on znao za sobom povući svjetinu, za njemačke nevolje okrivljujući Židove i lihvarski, spekulativni židovski kapital (makar ni u antijudaističkim frazama i bulažnjenjima, kao ni drugdje, nije bio originalan, što ćemo kasnije vidjeti).

Vješto režirani stranački skupovi, dojmljivi plakati, mimohodi uniformiranih pristaša, demonstrativni nasilnički čini, sve je to trebalo skrenuti pozornost na novu političku snagu i stvoriti dojam njezina dinamizma, snage i nepobjedivosti. Bjesneći protu Wllsonu, mirovnim ugovorima i Versaillesu, Hitler se služio podsjećanjem na "židovsku regimentu" bavarske sovjetske republike i tako već 1922/23. postao jednom od važnih osoba njemačke politike. Nasuprot blijedoj vladi, sastavljenoj od mekušaca i kolaboratera, "zločinaca iz studenoga" (Novemberverbrecher), on je obećavao veliku i moćnu Njemačku. Mase su tražile iluziju, a događaji su mu išli na ruku. Okupacija Porajnja i Ruhra 1923. (kojoj su se protivili i njemački komunisti!) dodatno je kompromitirala Družtvo naroda i europski sustav prepoznatljiv kao "francuzki sustav".

Ionako desetkovano, njemačko gospodarstvo razaraju štrajkovi i nezapamćena inflacija. Stefan Zweig će zapisati: "Bilo je dana, kad sam za novine ujutro plaćao pet tisuća, a uvečer sto tisuća maraka. Vožnja tramvajem plaćala se milijunima, kamioni su papirni novac prevozili iz Reichsbanke u druge banke, a četrnaest dana kasnije novčanice od sto tisuća maraka vukle su se po slivnicima; prosjaci su ih odbacivali s prijezirom. Tisuće nezaposlenih stajale su naokole i prijetile šakama luksuznim automobilima profitera i stranaca, koji su čitave nizove ulica kupovali kao kutije šibica". Doista, jedan dolar 1. srpnja 1923. vrijedio je 160.000 maraka, 1. kolovoza popeo se na 1.000.000, a 1. studenoga na 130 milijardi maraka! Stresemannov dolazak na kancelarsko mjesto u kolovozu 1923. i    imenovanja    Hjalmara   Schachta šefom državne riznice (u studenome) imalo je kratkoročne pozitivne posljedice. Inflacija je obuzdana, ali ogorčenje spram stranih diktata i diktatora nije splasnulo. Francuzko podupiranje bavarskih (i ne samo bavarskih, nego i rajnskih i falačkih) separatista pozivalo je na zbijanje oko države. Hitler i njegov Borbeni savez (Kampfbund, analog. Fascio di combattimento) predstavljaju stožerza sve veći broj nezadovoljnika.

Prvi pokušaj revolucije ne uspijeva. Budući Fuhrer, koji će kasnije reći da od 1919. do 1923. i nije mislio na ništa drugo doli na državni udar, odlazi u tamnicu. Pred sudom priznaje čin, pokušaj državnog udara, ali odklanja da se radi o veleizdaji: "Nema veleizdaje kad se radi o djelovanju upravljenu protiv izdaje zemlje iz 1918." U tamnici će svoj politički program uobličiti u knjigu Moja borba (Mein Kampf). Umjesto mussolinijevskim "maršem na Berlin", on odlučuje vlast uzeti parlamentarnim putem, žetvom glasačkih listića. Gospodarska kriza, koja je izbila 1929. "bila je predpostavka njegova uspona, ali ga ona ne objašnjava. Nezadovoljstvo naroda još više je pomoglo komunistima, a industrija je bila voljnija podupirati             Nacionalnu             stranku (Deutschnationale) i Njemačku pučku stranku, negoli nacionalsocijaliste" (Nolte).

Da ustavna rješenja sama po sebi ne osvjetljavaju pravu narav političkog sustava, zorno pokazuje "najdemokratskiji" ustav na svijetu, tzv. staljinski ustav SSSR–a iz 1935. Tako je i liberalnodemokratski ustav Weimarske Republike postao, jezgrovito zapisuje A. J. P. Tavlor, sredstvom za osakaćivanje demokratskih elemenata, ako su ga oni ikad i pokušavali braniti od njegovih neprijatelja. Bivši bavarski socijaldemokratski ministar pravosuđa MüllerMeiningen priznao je 1926. kako "najopasniji elementi parlamentarnog sustava jesu sami parlamenti; odsustvo discipline u njima, njihova sitničavost, uzkogrudnost, njihov provincijalni strančarski duh, njihova bahatost, brbljivost i manjak konkretnog djelovanja! Svadljivost i stranačka trvenja najopasniji su neprijatelji parlamenta. Od početka revolucije do sada njemački je parlament dao svojim sugrađanima najgori primjer političkog dostojanstva i razumijevanja. Dosad su razprave u njemu više sličile na zbivanja u kakvoj bolnici za umobolne, negoli na ozbiljan rad jednoga nacionalnog parlamenta".

Nije čudo da je u takvome duhovnom razpoloženju, u zemlji u kojoj je broj nezaposlenih početkom 1932. dosegao šest milijuna ljudi, parlamentarnim putem na vlast došao čovjek, na čiji su godinama ranije objavljeni agresivni nacistički program prstom upirali mnogi, kako u zemlji, tako i u inozemstvu. Onima vani Nijemci nisu imali razloga vjerovati, a one u zemlji dobro je opisao sam Hitler, rekavši 24. veljače 1933.: "Mi smo rezultat bijede, za koju su odgovorni drugi".

I kad je Fuhrer 14. listopada 1933. objavio kako Njemačka nakon sedam godina istupa iz Družtva naroda, najveći njemački filozof i rektor freiburžkog sveučilišta, Martin Heidegger, poticao je sveučilištarce i intelektualnu javnost da podupru Fuhrerovu vanjsku politiku, iztičući kako okretanje leđa Družtvu naroda nije posljedica strasti za veličinom, slijepe tvrdoglavosti ili želje za nasiljem: "posrijedi je izključivo jasna želja da se bude bezuvjetno odgovornim za preuzimanje gospodstva nad subinom našeg naroda".

Za razliku od talijanskog slučaja, gdje je inteligencija hrlila pod Mussolinijeve skute, nacionalsocijalizam se njemačkoj inteligenciji pokazao vrlo neprivlačnim – bar dotle, dok ne dođe na vlast. Tada će inteligencija tražiti načina da dođe pod skute NSDAP–a, ali će je Hitler odbiti. Možda se komu učini pretjeranim, ali se može reći kako do sredine kasnijega svjetskog rata ništa nije tako duboko kompromitiralo nacističku Njemačku, kao bijeg oko dvije tisuće iztaknutih intelektualaca. Šaka njih je bila židovskoga podrijetla, a većinom bijahu Nijemci. Neki od njih politički posve pasivni. I dok se govorilo o "tisućugodištnjem Reichu", režim, koji se dragovoljno odricao Einsteina, H. Kelsena, E. Cassirera, H. Manna i sličnih imena, time je zapravo priznavao da ne aspirira na trajnost. Međutim, time se nije odrekao ambicije da počini zločine dramatičnih razmjera. To mu svijet s razlogom ne će oprostiti. Ne će mu – nema dvojbe – oprostiti ni Nijemci, čiju je nacionalnu misao bezumnim zločinima kompromitirao do mazohizma, i čiju je državu – tu Bismarckovu krunu nastojanja najsjajnijih germanskih umova – pomogao rascijepiti i veliki njezin dio podvrgnuti boljševičkoj čizmi.

Neljudska i antikršćanska narav antijudaizma

Protivno uobičajenim predočbama, antijudaizam (najčešće pogrješno nazivan antisemitizmom) nije specifično obilježje nacionalsocijalizma (još manje fašizma). Progoni Židova događali su se kroz stoljeća povijesti skoro u čitavu staromu svijetu. Zbirke protužidovskih izjava i pamfleta obuhvaćaju izljeve bijesa od antičkih, predkršćanskih vremena, do najnovijeg doba. Židovi su stradali u razdobljima kad se stradavalo zbog različitosti: zato što su drugačiji, što vjeruju i žive drugačije. Neki su ih mrzili i zato što su razapeli Krista, ali su ti zaboravljali kako je i sam Krist rođen kao Židov. Obtuživalo ih se za sustavno sijanje kaosa (jer tamo gdje vlada red, nije moguće na brzinu zaraditi), a – iako sami nemaju nikakva udjela u tome, što su se trgovina i novčarstvo u kršćanskom učenju stoljećima držali nečistim, nemoralnim poslovima – bili su do te mjere poistovjećivani sa zelenaštvom, da u nekim jezicima riječ lihvar potječe ili se veže uz židovsko ime.  

Jedan od klasičnih antijudaističkih pamfleta: Gobineauova razprava, tiskana 1939. u Njemačkoj na francuzkom jeziku

Židove se obtužuje za težnju za vladanjem svijetom i za pljačku nacionalnih bogatstava, i u prilog te tvrdnje počesto se potežu primjeri koji pokazuju upravo protivno, da se ni narodi, ni države, u kojima pripadnici židovske manjine imaju razmjerno snažniji utjecaj, spadaju u bogatije, a ne u siromašnije.

Ipak, karakteristično je da je u razdoblju stasanja modernih nacionalnih država, antijudaizam snažnije obilježavao zemlje iztočnoga, nego zapadnoga kršćanstva, i to ne samo na ideološkopropagandnoj razini (makar se, recimo, u Austriji ili Poljskoj znalo i ne zaostajati), nego i na razini stvarnih progona. Stoga bi bilo zanimljivo razpraviti, zašto se uvriježila upravo obrnuta predočba, tj. zašto se grijesi svaljuju ponajprije uglavnom na katolike, dok se druge – pa i kršćane iztočnih crkava – štedi. Zoran primjer pruža posve zaboravljeni i prešućivani srbski antijudaizam. Nije službena, profesionalna historiografija (pa ni uvijek budna židovska povjerenstva, koja bdiju nad najmanjim pojavama antijudaizma) upozorila na nj, nego oni, koji se drže povijestno-publicističkim autsajderima (poput gospođe Ljubice Štefan), ali koji su stvarno zadužili povijestnu znanost puno više od stotina i stotina prepisivača i profesionalnih hagiografa.

I kao što na židovskoj strani postoje i preživljavaju stare, neprecizne i ideologizirane (politički svakako upotrebljive i često svjestno zloupotrebljavane) predočbe, tako kod mnogih nežidova još i danas postoji sklonost pojednostavljenu promatranju židovstva. Vlada sklonost, da se u Židovima vidi jedna nediferencirana skupina, koja po jasno razrađenu planu teži precizno postavljenu cilju. Nisu jasne predočbe ni o cionizmu, koji je ovostoljetna pojava, i koji je kao pokret u sebi krio množtvo krupnih različitosti, pa i proturječnosti, a modernom se židovstvu, koje nuždno brani obstanak Države Izrael, predbacuje ne samo svojedobno organiziranje nasilničkih, terorističkih skupina i čina ili kasnije nedemokratsko postupanje prema Arapima (Palestincima), nego i odlučno sudjelovanje u pobjedi boljševizma, pa čak i u dolazku nacionalsocijalista na vlasti. Ono što će protunožci najčešće predbaciti Židovima, jest izricanje povijestne jedinstvenosti holocausta, što bi trebao biti instrument obrane obstanka Izraela, u prvu, te temelj za stjecanje svojevrstnoga povlaštena položaja, u drugu ruku.

Protu boljševički i boljševički antijudaizam

Ako se u širim krugovima (tzv. javnom mnijenju) ponešto znade o antijudaizmu u svijetu iztočnoga kršćanstva, znade se o progonima (pogromima) Židova u carskoj Rusiji. O njihovu stradanju pod boljševizmom redovito se šutjelo, dok se na drugoj strani hranila tvrdnja o boljševizmu kao židovskom izumu.

u Hrvatskoj je znanstvenoj javnosti postojalo zanimanje za ideoložke prijepore

U londonskome Illustrated Sunday Herald, dotad peterostruki, a budući prvi ministar "carstva u kojem sunce nikad ne zalazi", Winston S. Churchill 8. veljače 1920. objavio je članak o tome kako se cionizam i boljševizam "bore za dušu židovskog naroda". Churchill podsjeća na to da je notorno da su međunarodni i uglavnom ateistički (sic!) Židovi ("international and for the most part atheistical Jews ") odigrali ključnu ulogu u stvaranju boljševizma i njegovoj pobjedi u ruskoj revoluciji. Izuzev Lenjina, većina vodećih boljševika su Židovi, a od njih dolaze ključni poticaji i sile pokretnice. Iznenađuje, kaže Churchill, predominantnost Židova u sovjetskim ustanovama, a oni, Židovi (u nekim slučajevima i Židovke) predstavljaju i ključni, ako ne i najglavniji dio u sustavu terorizma, kojeg primjenjuju izvanredna povjerenstva za borbu protu kontrarevoluciji. Slično se događalo ("the same evilprominence was obtained by Jews") i u Madžarskoj odnosno Bavarskoj.

Iako ima slučajeva da se zazor prema Židovima rađao kao posljedica antikomunističkog razpoloženja, argumente slične ovima ne će primarno izlagati protuboljševici, nego upravo antijudaistički razpoloženi pojedinci i skupine. Korijeni takvih činjenica tražit će se u svjetskoj uroti, u Protoklima sionskih mudraca, koji su u poznatome bernskom procesu uglavljeni krivotvorinom, i drugdje. Izpustit će se iz vida da su Židovi, nesumnjivo i zbog toga što bijahu prečesto ako ne izopćenicima, a ono građanima drugoga reda, tražili filozofsko–socioložka uporišta za drugačiji, bolji svijet. To je jedan od bitnih razloga da ih ima razmjerno puno među komunističkim ideolozima, a još više među praktičnim provoditeljima komunističke revolucije.

Ipak, stradavali su pod obtužbom da su boljševici i onda, kad su objektivno većinom bili na drugoj strani. Tako se, primjerice, madžarski, Horthvjev bijeli teror, nakon slamanja boljševičke revolucije Bćle Kuna okrenuo protu Židovima kao cjelini, zbog točne činjenice da su Židovi bili većina u revolucionarnom vodstvu pored Kuna i Tibora Szamuelyja.

Taj prepoznatljivi obrazac diskvalifikacije i diskriminacije previđao je, međutim, da je većina madžarskih Židova bila uz madžarsko građanstvo, a ne uz boljševičke revolucionare. Štoviše, madžarska je boljševička vlada (a trajala je svega 133 dana!) odmah posegla za antijudaističkim mjerama, pozivajući na iztrjebljenje Židova, jer da ovi ne žele na frontu. Jedan je plakat pozivao: "Iztrijebite ih, ako nisu spremni položiti svoj život za svetu stvar diktature proletarijata!" Be"la Kun je dao nalog, da se opljačka 5.000 poljskih Židova, koji su se pokušali naseliti u Madžarskoj. Oni su protjerani, a sva je njihova imovina "konfiscirana".

Kasniji će antijudaistički pamfleti neizostavno prebrojavati i izticati nesrazmjerno velik broj Židova u komunističkim politbiroima i centralnim komitetima. Ta neupitna činjenica ipak ne će biti zaprekom, da Židovi i pod boljševizmom dožive tragediju. Prigodom podjele Poljske, Moskva i Berlin vodili su računa o broju poljskih Židova, koji im ima "pripasti". Od njih 3,3 milijuna, dva milijuna došli su pod Nijemce. S obzirom na to, da su znali kakva ih sudbina čeka, mnogi su od njih pokušali pobjeći prema iztoku, pod sovjetsku vlast. Sovjeti su ih ostavili uz samu granicu, na "ničijoj zemlji", da skapavaju od gladi, žeđi i hladnoće. Mnogi su pomrli, ostali su se vratili u geto na njemačkoj strani: NKVD se nije pokazao ništa boljim od Gestapoa. Jewish Weekly Fonvard će kasnije napisati da je oko 400.000 poljskih Židova umrlo pri sovjetskim deportacijama, a oko 150.000 preživjelih ponovno će nakon rata zatražiti poljsko državljanstvo, kako bi mogli napustiti sovjetski raj.

Kao što je Hitler predao Staljinu protusovjetske političke emigrante, tako je Josif Džugašvili protjerao njemačke antinaciste, bez obzira na to što su možda bili Židovi, ili čak članovi njemačke kompartije (KPD). U doba medenog mjeseca s Hitlerom, Staljin će Nijemcima podkazati svoje židovske protunožce, ponajprije socijaldemokrate i trockiste, u okupiranoj Francuzkoj, Belgiji, Nizozemskoj, Luksemburgu, Danskoj i t.d. Prilično pouzdane će popise imati zahvaljujući "kadrovskim listama", koje su Kominternine ekspoziture sastavljale pogotovo nakon 1932. Sličnim će se sredstvima u borbi protiv "antipartijskih elemenata" služiti i lokalni komunistički agenti. U tome se posebno izticala francuzka komunistička partija (PCF), koja je protivnike javno označavala kao Židove, što je bilo jednako izručenjem u ruke Himmlerovu aparatu.

Ipak, nemalim brojem sovjetskih Židova Staljin će se poslužiti na način prilično nalik onomu, kojim su gurnuti u spor s Arapima. Da bi mobilizirao američko židovstvo u svrhu pritiska na Washington radi otvaranja druge fronte, Moskva je 1942. utemeljila sovjetsko–židovski antifašistički komitet pod vodstvom Salomona Michoelsa. Taj je komitet uskoro postao predstavničtvom sovjetskog židovstva, pa je pokušao – po drugi put, nakon neuspjela pokušaja tridesetih godina – stvoriti židovsku državu na Krimu, tražeći to u pismu Staljinu u veljači 1944.

Dok je Staljin iz strateških razloga javno podupirao taj komitet, njegove su žbirske službe zabrinuto pratile širenje židovskog utjecaja u umjetničkim, kulturnim i novinarskim krugovima, poduzimajući korake zanjegovo suzbijanje. Sustavno se radilo i na razbijanju židovskih nacionalnih i vjerskih institucija, dok se istodobno javno izražavala solidarnost sa Židovima izvan SSSR–a. Boljševička propaganda odbijala je prihvatiti tezu o jedinstvenosti holocausta, zbog ocjene da bi to stvorilo predočbu o mržnji na Židove kao jedinomu Hitlerovu motivu napada na SSSR, što bi moglo podkopati ratne napore i ugroziti djevičanstvo domovinske vojne.

Nakon okončanja rata i odluke OUN o podjeli Palestine u studenom 1947., za što je Moskva glasovala, odpale su ograde koje su priječile obračun sa Židovima. Sredinom prosinca 1947. uhićena je većina članova spomenutoga komiteta, a godinu kasnije on je i službeno razpušten. Od obtužbi za cionističku protusovjetsku urotu, početkom 1949. prešlo se na široko zasnovanu "antikozmopolitsku kampanju". Slijedili su procesi protu "kozmopolitskim ubojicama", osude na višegodištnje i višedesetljetne robije, te sustavna čistka Židova iz sovjetskoga javnog i kulturnog života. Hajka je vrhunac doživjela 1952., kad je i prekoračila sovjetske granice, zapljusnuvši i druge iztočnoeuropske komunističke zemlje. Eklatantan primjer da je suđenje Rudolfu Slanskom i trinaestorici drugih partijskih dužnostnika u Čehoslovačkoj. Od četrnaest obtuženih za "trockističko–titoističko–cionističku terorističku djelatnost", jedanaest je Židova. Slansky i još desetorica osuđeni su na smrt i smaknuti. Slični su procesi inscenirani i u drugim zemljama Varšavskog pakta.

Nacionalsocijalistički antijudaizam

Bio bi Sizifov posao nabrajati hrpe naslova i razprava, u kojima se razpravlja o nacionalsocijalističkom antijudaizmu, njegovim korijenima, provedbi i težkim posljedicama. Obćenito se drži kako je antijudaizam nuždna sastavnica nacionalscijalizma, pa većina pisaca tvrdi da je on jedini Hitlerov autentični prilog nacifašističkoj ideologiji. Ima i onih, koji se tomu suprotstavljaju i izriču da je antijudaizam u sklopu nacionalsocijalističke ideologije zapravo posve akcidentalan. U svojoj poznatoj studiji o Hitleru, britanski povjestnik AHan Bullock iztiče kako je Hitler antisemitski (!) naboj i antisemitske fraze već našao gotove. On ih je samo preuzeo, a njegova se originalnost svodi samo na to, što je on protusocijalističke i antijudaističke krilatice znao upotrijebiti za stvaranje masovnog pokreta i dolazak na vlast.

Kao pojava, Hitlerov se antijudaizam izvorno svakako nije mogao doktrinarno mjeriti s onim, recimo, Theodora Fritscha, "klasika antijudaizma". Ni govornički odnosno propagandno, Hitler nije prednjačio u antijudaističkim tiradama. U svakom slučaju, zaostajao je za vatrenim pozivima Njemačke pučke stranke (Deutschnationale Volkspartei). Desetkovano je Nijemstvo tražilo izlaz iz težke situacije, pa je antijudaizam, koji se postupno stapao s antiboljševizmom, pogotovo nakon proplamsaja boljševičke revolucije diljem Njemačke, a napose nakon proglašenja bavarske sovjetske republike, padao na plodno tlo. Pokušaj boljševičke revolucije u Bavarskoj vjerojatno je podtakao Hitlerovu mržnju na Židove. Svega tjedan nakon proglašenja, u sovjetskoj republici od 13. travnja prevlast imaju komunisti. Na čelu su im ponijemčeni Rusi židovskoga podrijetla, Max Levien i Eugen Levinć.

U nedavno objavljenoj, izvrstnoj i – moro croatico – prešućivanoj knjizi dr. Ivana Mužića (Hitler i Izrael. Metafizika suvremene povijesti, Split, 1995.) temeljito se razpravlja, između ostaloga, i o Hitlerovu antijudaizmu, te se hrabro odbacuju mnoge od čvrsto uvriježenih predočbi. Napustivši ranije uvjerenje da razlika između Židova i arijevaca počiva u različitosti religija, Hitler promiče misao kako židovstvo nije religiozna nego rasna zajednica. Već su suvremenici, napominje Mužić, upozorili na to da je posrijedi njegova svjestna konstrukcija: "Ako bi Židove uzeo kao konfesiju, onda bi bio obvezan prema njima na konfesijsku toleranciju, koja je postala općom zasadom državnoga pravnog poretka. Ako bi ih uzeo kao narod, onda bi imao obveze prema odredbama mirovnih ugovora o narodnim manjinama. Ako ih ipak uzme kao rasu, onda nema pravnoga subjekta, koji bi se mogao pojaviti pred bilo kojim državnim ili međudržavnim forumom..." (Šćetinec).

Kao njemački nacionalist i poganin, koji je intelektualno i politički stasao na germanskoj mitologiji, Schopenhauerovoj filozofiji i Wagnerovoj glazbi, Hitler je ipak uspio uvjeriti znatan broj pristaša, da su i kršćanstvo i masonerija, i boljševizam i dekadentna moderna umjetnost, samo sredstva kojima svjetsko židovstvo kani uzpostaviti svoju vlast. Na prve nacističke proužidovske mjere nije trebalo dugo čekati: već 1. travnja 1933. proveden je bojkot židovskih trgovaca. Bio je to, prema nacistima, odgovor na odvratnu protunjemačku propagandu svjetskoga židovstva. Dvije godine potom, 15. rujna 1935. na snagu je stupilo tzv. nirnberžko zakonodavstvo (Zakon o državljanstvu Reicha i Zakon o zaštiti njemačke krvi i časti).

Unatoč povremenim ograničenim izpadima smeđekošuljaša, do jeseni 1938. progoni Židova u Trećem Reichu sastojali su se prije svega u njihovu obezpravljivanju i prisiljavanju na emigraciju (dakako, uz prepuštanje lavovskog dijela imovine nacistima). Tom "unosnom trgovinom ljudskom slobodom" (William L. Shirer) upravljao je Ured za iseljavanje Židova, ustrojen u okviru SS–a. Prekretnicu označava kristalna noć (Kristallnacht), kad je između 9. i 10. studenoga 1938., nakon što je dva dana ranije židovski izbjeglica iz Njemačke u Parizu ustrijelio trećeg tajnika njemačkog veleposlanstva, "spontano" (u diktatorskim se sustavima zločini uvijek događaju "spontano"!) započela hajka na Židove. Ubijeni su desetci, uhićeni desetci tisuća. Spaljeno je i uništeno dvjestotinjak sinagoga, kao i stotine trgovina, kuća i stanova.

Nakon kristalne noći svijet se uzbunio. Unatoč tomu, demokratski izabrani vođe demokratskih zemalja pružali su ruku Ftihreru. Njihova će politika ozbiljno pripomoći izbijanju Drugoga svjetskog rata. Nedavno su objavljeni dokazi, da je London za holocaust znao puno ranije nego što se to mislilo, ali je šutio, kako ne bi Nijemcima odkrio da raspolaže strojem za dešifriranje tajnih poruka, Enigmom. To, što se takvom šutnjom doprinijelo smrti neznana broja Židova i nežidova u nacističkim logorima, ništa nije promijenilo na mitskoj povijesti, koju u školama učimo, a koja kao da nam hoće sugerirati da će tragedija Židova u doba nacizma biti bitno obezčašćena, ako spoznamo da su nekad u burskom ratu postojali britanski koncentracioni logori, da se istim receptom London i kasnije služio u Indiji i Južnoj Africi, da su Francuzi otvorili slične logore nakon španjolskoga građanskog rata, da su Amerikanci preventivno u logor bacili Japance... Jer, kako je zapisao David Irving, "povjestničarima je dopušteno i ono, na što bogovi nemaju pravo: promijeniti stvari, koje su se već dogodile".

Antijudaistički odjeci u fašističkoj Italiji

Za razliku od Hitlerova nacionalsocijalizma, prvaci i vođe fašističkih pokreta diljem Europe nisu bili antijudaistički razpoloženi. Talijanski fašizam sve do sredine tridesetih godina nije bio obilježen antijudaizmom. Štoviše, Hitlerove su protužidovske mjere nerijedko nailazile na osudu i iztaknutijih fašističkih dužnostnika, što nije bilo čudo kad se zna, da je većina talijanskih Židova bila asimilirana i da je dijelila sudbinu Italije i u najtežim trenutcima. Desetci tisuća Židova vojevali su pod talijanskom zastavom u Prvome svjetskom i u etiopskom ratu. Bilo ih je dosta na visokim vojnim i stranačkim dužnostima. Stoga su fašistički protužidovski iztupi bili prilično rijedki. Farinaccijevo divljenje nacističkoj Njemačkoj malo tko je uzimao ozbiljno. Antijudaističke tirade Televisija Interlandija i Giovannija Preziosija (koje, prema Renzu de Feliceu, potječu od njegova posjeta Americi, 1905., kad je stekao dojam da su za težkoće talijanskih useljenika krivi njujoržki Židovi) u prvo su vrijeme ostajale na razini izpada. Nitko se nije obazirao ni na protokolarni hommage Hitleru u režiji novoga partijskog sekretara, Achillea Staracea.

I Mussolini je odklanjao Hitlera od antijudaističkih mjera. Kad su se 1934. zbog umorstva austrijskoga kancelara Dolfussa zaoštrili odnosi dviju zemalja (a Duce odlučio zazveckati oružjem na Brenneru), u Mussoliniju se ponovno razplamsala stara mržnja na Nijemce. Bila je to prigoda da se i ideoložki naglašenije ogradi od Hitlera. Privatno je govorio da Führera prezire (neki kažu, da se u tome krila ljubomora i zavist), da je nacionalsocijalizam obična barbarska autokracija, dok je fašizam plemenita ideologija, koja priznaje prava pojedinca. Vrijeđali su ga nacionalsocijalistički tekstovi, u kojima se upozoravalo na Židove među visokim fašističkim dužnostnicima, pa se prigodom susreta s Hitlerom okomio na nacističku rasnu doktrinu.

Časopis Critica fascista izricao je rasizam kao najveću prijetnju novoj fašističkoj uljudbi, a čitav je jedan broj Antieurope posvećen razkrinkavanju rasizma kao neznanstvenog pogleda na svijet. I protužidovski razpoloženi intelektualci među fašistima u to su vrijeme ponavljali kako je rasizam budalaština. Preziosi je, štoviše, tvrdio kako bi Rosenberg mogao biti Židovom, a i Hitler je "očito križanac". Međutim, kad je sredinom tridesetih godina, nakon etiopskoga pohoda i sankcija, Mussolini od mrzitelja Nijemaca ("barbara sa Sjevera") evoluirao u prijatelja Njemačke (što je prije posljedica vješte njemačke politike i Mussolinijevih promašaja, negoli izkrena promjena u Duceovu mišljenju), antijudaistička je kampanja dobila i njegovu podporu. To se naročito jasno vidi od 1936.

Osim tješnjega povezivanja s Hitlerom, sudjelovanja u španjolskome građanskom ratu i bučnoga povlačenja iz Društva naroda, te podpisivanja Antikominternskoga pakta, na promjenu talijanske "rasne politike" utjecao je etiopski rat. Da bi imala pravo svoju "misiju" zvati "civilizatorskom", fašistička je Italija obojene morala proglasiti podljudima. Antropolog Lidio Capriani je, doduše, držao kako je rasna doktrina imanentna fašizmu, te stoga postoji od njegovih početaka. Capriani je tvrdio kako je etiopsko domorodačko pučanstvo "neodklonjivo mentalno inferiorno" (pa mu ni škole nisu potrebne, jer na to upućuje "mjerenje njihovih lubanja"). Rasna "nečistoća" i spolni odnosi među pripadnicima različitih rasa kažnjavani su višegodištnjim slanjem u koncentracijske logore. Židovi Mussoliniju u prvi mah nisu predstavljali posebnu prijetnju, bar ne dotle dok se Duce nije teatralno proglasio zaštitnikom islama i odlučio se staviti u ulogu arabskoga skrbnika. Tada je došlo do stanovita zaokreta. Ipak, rasizam odnosno antijudaizam u fašističkoj Italiji nikad nije dosegao one razmjere, koje je poprimio u nacističkoj Njemačkoj. Rasistički su zakoni doneseni, ali su se najčešće mogli nekako zaobići. Uglavnom zlatom. A kad je ipak dolazilo do primjene, njihovi su primjenjivači nakon rata pošteđeni.

Talijanske se fašiste štedjelo ne zbog njihove čovjekoljubivosti (kako bi, u svojim pamfletima protu NDH htjeli i tobože hrvatski tobožnji "antifašisti"), nego zbog političkog oportunizma, zbog brodovlja i ravnovjesja snaga, zbog psihološkog utjecaja, koju ima činjenica da se središte jedne svjetske religije nalazi u Rimu, i zbog niza drugih razloga. Nu, time je postalo moguće da Vittorio Emanuele di Savoia krajem travnja 1995. izjavi kako se nema zašto izpričavati, iako je njegov djed, talijanski kralj Vittorio Emanuele III. svojedobno podpisao rasističke zakone. Nisu oni bili strašni, reče unuk. Pa i Mussolinijeva unuka, Alessandra Mussolini, postavši zastupnicom u talijanskome parlamentu, iztiče (kako zagrebački Novi vjesnik prenosi 10. svibnja 1992.) da ne osjeća teret svog prezimena. Naprotiv, time se – "samo ponosi!" Ona ne želi obnovu fašizma, ali je sokoli to što su je ljudi "izabrali zbog imena". Pripovijeda: "Vidjela sam ljude kako su plakali, vidjela sam stare kako se sjećaju prošlosti i plaču. Vidjela sam svoju prednost. Jedna mi je žena rekla: 50 godina te čekamo."

"Antifašisti" su to uglavnom odšutjeli. Somalijci, Etiopljani, Slovenci i Hrvati nisu oni, koji bi mogli nekoga proskribirati...

AUTORITARNI SU VOĐE FASCINIRALI DEMOKRATSKI ZAPAD

Sredinom prve polovice XX. stoljeća nije nastupila samo kriza političkoga sustava nametnuta mirovnim ugovorima u Versaillesu, nego i kriza duha, koji je obilježavao razdoblje parlamentarne demokracije. S jedne strane boljševizam, a s druge strane fašizam i nacionalsocijalizam temeljito su nagrizali liberalnodemokratsko poimanje družtvenog ustrojstva. Dubinu političke krize povećavala je gospodarska nestabilnost i velika svjetska gospodarska kriza.

Churchill se pohvalno izražavao o Mussoliniju kao "velikom zakonodavcu"

Iako je nesumnjivo odigrao veliku ulogu, nije samo strah od boljševičkoga terora činio fašizam privlačnim. Jednako zastrašujuća bila je činjenica da je komunizam donosio razpad tradicionalnih vrijednosti. Prijetio je privatnom vlasničtvu, obitelji, religiji i Crkvi. Naciju je proglasio prevladanom, a državu osudio na smrt. Toj apokaliptičnoj slici svijeta krhka se i kompromitirana parlamentarna demokracija nije mogla suprotstaviti. Ona se doimala anemičnom, a hrpe tajnih i nemoralnih međudržavnih ugovora, odkrivenih po okončanju svjetskog rata, oduzele su joj zavodljivost nedužnosti i idealizma.

Kad je povrh svega došao slom burzi i milijunska nezaposlenost, sve je govorilo, da Družtvo naroda, sustav kolektivne sigurnosti i liberalističko načelo laissez faire-laissez passer ne omogućuju slobodu i ravnopravnost ni u vladajućim velesilama, a kamoli u državama, koje su dodatno stenjale pod teretom ratnih reparacija.

Od fascinacije stegom nedostajao je samo korak do fascinacije neslobodom. Andre Gideje u listopadu 1931. u svome dnevniku pisao: "Ideja o slobodi kakvoj nas uče, čini mi se do krajnosti lažnom i zlom. I ako odobravam sovjetsku stegu, moram također odobriti i fašističku disciplinu. Sve čvršće vjerujem da ta ideja o slobodi nije ništa doli podmetanje. Volio bih biti siguran kako bih isto mislio i da sam nisam slobodan – ja, koji slobodu svoga mišljenja cijenim više od svega; ali isto tako sve čvršće vjerujem kako čovjek bez stege ne može učiniti ništa vrijedno, i da su veoma rijetki ljudi kadri pronaći tu stegu u sebi".

Gideova ideoložka lutanja činila bi ga nepouzdanim svjedokom. Nu, nije on bio usamljen. George Bernard Shaw također se divio "nadahnutoj preciznosti", kojom je Duce "razobličio slobodu kao natruli leš", dodajući kako je "irelevantno i glupavo odbijati priznanje il Duceove diktature samo zato što ona nije uzpostavljena bez uobičajenih podlosti". Svoju naklonost prema Mussoliniju Shaw je objašnjavao "njegovim raztakanjem truloga kapitalizma. Drugi su se vodili antikomunizmom, treći Mussolinijevom drzkošću. Dug je niz zapadnoeuropskih intelektualaca i političara, koji su bili fascinirani Mussolinijem, njegovom spretnošću, njegovom demagogijom i njegovim uspjesima. Mnogi nisu mogli ostati ravnodušni na misao, koja se u jednoj Mussolinijevoj biografiji ovako stavlja u usta fašističkom diktatoru: "Referendum, narodno izjašnjavanje, izvrstno je sredstvo kad se radi o tomu da se nađe najprikladnije mjesto za seoski bunar, ali kad na kocki stoje najviši interesi jednoga naroda, i ultrademokratski se režimi veoma čuvaju toga, da odluku podvrgnu sudu naroda"...

Odjeci fašizma u Englezkoj i Francuzkoj

Francuzko-talijansko hrvanje oko sjeverne Afrike i prevlasti u Sredozemlju, koje je za posljedicu imalo talijanski poraz, nesumnjivo je u velikoj mjeri pridonijelo stasanju Benita Mussolinija. To je bila jedna od najslabijih točaka svjetskog poredka, oličena u Družtvu naroda: tradicionalno protufrancuzka Italija razdvajala je Pariz od njegovih saveznika na europskom Iztoku i Jugoiztoku. U isto je vrijeme i samo naizgled paradoksalno fašistička Italija bila najjačim francuzkim adutom u borbi protu jačanju Njemačke, tj. u borbi za očuvanje polufašističke Austrije.

Salvador Dali bio je oduševljen "Hitlerovom nadrealističnom dušom" (Dalijeva slika: Preobražaj lica Adolfa Hitlera u pejzaž na mjesečini s pratnjom (Tozelijeva serenada)

U Francuzkoj je uvijek bilo utjecajnih skupina nesklonih demokraciji. Bez velika se pretjerivanja može kazati kako mnoge ideje, koje su svoju primjenu našle u fašizmu i nacionalsocijalizmu, korijene imaju u francuzkoj duhovnoj baštini. Bez Sorela, Gobineaua i Le Bona, ni fašizam ni nacionalsocijalizam ne bi bili ono što su bili. Antijudaizam je tamo imao duboke korijene, a poznata afera Dreyfuss pomogla je stvaranju autohtonoga pokreta nazvanog Action Frangaise. Pod vodstvom Charlesa Maurrasa taj će se pokret okomiti na tekovine francuzke revolucije, promicati restauraciju monarhije i uvođenje korporativnog ustrojstva države. Georges Valois ne će puno pogriješiti kad izjavi kako je "Action Frangaise bila kolijevkom fašizma". Egzaltirani francuzki nacionalizam poprimao je obrise protunjemačkog šovinizma, a to je u najvećoj mjeri priječilo duhovno bratstvo Francuzke akcije i NSDAP–a. Dakako, Maurrasu su se divili Marcel Proust, Auguste Rodin, već spomenuti Gide, Guillaume Apollinaire i Anatole France. Kasniji ljevičar Andre Malraux pisao je 1923. oduševljeni predgovor Maurassovu pamfletu, hvaleći ga kao intelektualnog diva današnjice. I doista, nakon što ga Blumova vlada pritvori (i tako razplamsa stalno prisutni antijudaizam u francuzkoj javnosti), Maurras će 1938. postati članom Francuzke akademije.

Uz Action Frangaise, koja unatoč brojnim sličnostima, svakako ne spada u fašističke pokrete, sredinom dvadesetih godina u Francuzkoj nastaje Valoisov otvoreno fašistički pokret Le Faisceau. Nu, nekima ni on ne će biti dovoljno radikalan. Njegov odpadnik Marcel Bicard, oduševljeni oponašatelj Mussolinija i Hitlera, u studenomu 1933. utemeljuje Le Parti Fasciste, francuzku Fašističku stranku, a Jean Revnaud osniva Solidarite Frangaise. Jacques Doriot će 1936. položiti temelje profašističkoj Francuzkoj pučkoj stranci (Parti Populaire Frangaise), a Marcel Deat Rassemblement Nationale Populaire.

Drieu La Rochelle će, doduše, kasnije uztvrditi kako u Francuzkoj stvarno nikad nije bilo fašizma, nego su se neke francuzke skupine kitile tim imenom iz prkosa, primivši ga kao izazov iz usta protivnika, "sve one demokratske, antifašističke klike". Makar članstvo tih stranaka nikad nije bilo preveliko (najviše je, oko 250.000 ljudi, okupljala PPF), ne će biti daje to čitava istina. Razcjepkanost na više stranaka i strančica i nedostatak jednoga karizmatskog prvaka tomu je nesumnjivo doprinio. Ali, da nije dominirao u zemljama ljutih suparnika, Italiji i Njemačkoj, fašizam i nacionalsocijalizam nesumnjivo bi našli više pristaša i na francuzkom tlu. Točnije, tamošnja je kriza demokracije bila tako snažna, a intelektualci tako skloni neortodoksnim promišljanjima družtvovnih procesa, da bi autohtoni protudemokratski pokreti igrali znatno veću ulogu, da nacionalni interesi nisu silili na okupljanje oko drugih, neideoložkih ili bar manje ideologiziranih ciljeva. Time se nesumnjivo može objasniti i podpora, koju je kasnije imala Petainova vlada. Francois Mauriac, Daniel Halćvy, Paul Claudel i Roger Martin du Gard zahvaljivali su maršalu na spašavanju nacije. Jean Cocteau je počeo pisati na njemačkom, a Petainovu su vladu priznale tridesetdvije države (među njima SAD, SSSR i Sveta Stolica).

Rooseveltove simpatije za Vichy Churchillu će zadati mnogo sijedih.

Francuzko poigravanje mogućnošću uvođenja SSSR–a u europsku politiku nailazilo je na negodovanje ne samo u Njemačkoj ili Italiji, nego i u samoj Francuzkoj. Da su Britanci, koji krajem dvadesetih godina umalo ne zaratiše sa Sovjetima, na spomen takvih zamisli Quai d'Orsaya podizali obrve, ne treba ni govoriti. Nu, nije samo francuzki sustav savezničtava, stvoren poratnim mirovnim ugovorima, za reakciju imao jačanje fašizma i nacionalsocijalizma i, ne na posljednjem mjestu, njihovo približavanje. Bez englezke politike na kontinentu ne bi bilo moguće takvo jačanje nacističke Njemačke.

Bilo bi krivo englezku ulogu u tome tumačiti kakvim ideoložkim razlozima. Radilo se jednostavno o nastavku tradicionalne politike ravnovjesja sila. Europska fronta protu Njemačkoj išla bi ne u prilog Londonu, nego u prilog Parizu. I zato je London stalno ponavljao fraze o anglofrancuzkom prijateljstvu, istodobno pružajući pipke prema Rimu i Berlinu i kušajući izigrati jednoga protu drugomu, a ujedno oboje protu Francuzkoj.

Takva je strategija nesumnjivo pridonijela tolerantnu odnosu prema fašizmu kao ideoložkome ruhu odlučujućih čimbenika talijanske politike. Tako je Ramsav MacDonald Mussoliniju pisao srdačna pisma. Winston S. Churchill ga je nazivao "najvećim živućim zakonodavcem" i privlačio podsjećanjem na simbiozu Velike Britanije i Italije. Britanski ministar vanjskih poslova, Austen Chamberlain, slao mu je fotografije s posvetom, a njegova supruga, Lady Chamberlain zatražila je od Mussolinija značku fašističke stranke, te je pred fotoreporterima prikvačila za haljinu. Baš kao Rudvard Kipling, i William Randolph Hearst divio se "zapanjujućim sposobnostima" toga "čudesnog čovjeka". Lord Rothermere mu se zahvaljivao na uslugama, koje je učinio čovječanstvu. Sir Walter Runciman veličao je Mussolinija kao novog Napoleona, koji je zdravom uporabom batine i ricinusova ulja svoju zemlju doveo u red.

Lord Inchcape je u The Timesu izticao kako Velikoj Britaniji i Francuskoj treba jedan takav vođa. Dok je Scotland Yard svesrdno pomagao Mussoliniju da ustanovi neprijatelje svoga režima ne samo u Italiji, nego i u Englezkoj, stanari dvadesetak tisuća englezkih (uz nešto američkih) vila i ljetnikovaca u okolici Firenze, pjevali su ditirambe Duceu i maštali o izpijanju popodnevnog čaja s njim.

Loyd George i Bernard Shaw u fašizmu su gledali velik i vrijedan sustav. H. G. Wells je hvalio fašizam kao vrijednu zamjenu za parlmanetarne metode vladavine. Englezki veleposlanik u Rimu, Ronald Graham, nije previđao opasnosti, koje bi fašizam mogao donijeti, ali je vjerovao kako njegove pozitivne strane daleko nadmašuju negativne. Churchill, koji je obilazio Italiju u vrijeme najgorih eksplozija nasilja i bezzakonja, i dalje je tvrdio kako fašizam stoji na strani reda i zakona. Na njegove pohvale, fašistički je tisak uzvraćao slavopojkama. Stoga anglofrancuzki pristanak na talijansku agresiju na Etiopiju zapravo i nije bio neobičan. Pierre Laval i Samuel Hoare velikodušno su nudili Rimu polovicu Etiopije (i zbog toga, doduše, kasnije bili prisiljeni odstupiti). T. S. Eliot, Evelyn Waugh i Amerikanac Ezra Pound u španjolskome su građanskom ratu stali na Francovu stranu. W. B. Yeats i G. B. Shaw također su hvalili fašistička postignuća.

Sazrele su prilike za političko organiziranje. Sir Oswald Mosley je 1930. istupio iz vlade, a godinu kasnije i iz Laburističke stranke, te osnovao svoju,Novu partiju. Programom stranke proglašen je Mosleyev članak iz prosinca 1930., u kojem se iztiče kako se s gospodarskom krizom ne može uspješno suočiti parlamentarni stroj iz XIX. stoljeća. Potrebna je vlada uzkoga kruga izabranih, privremena diktatura (diktatura izvorno i podrazumijeva privremenost!). Riječ je o izvanrednoj politici za izvanredno vrijeme. O fundamentalnim, načelnim stvarima razprava se može nastaviti kasnije.

Iz Nove stranke nastat će 1932. Britanski savez fašista (BUF). Pozivanje na talijanski uzor i preuzimanje tuđeg imena Moslevu će se težko osvetiti: iako će među intelektualcima njegove ideje naći puno pristaša, formalno će članstvo ostati malobrojno. Sir Mosley je primao novčanu pomoć iz Italije. Prema Dinu Grandiju, ona je iznosila oko 60.000 tadašnjih funti. Po Hitlerovu dolazku na vlast, BUF se okreće Njemačkoj. Pozdravlja obračun s Rohmom i tako gubi niz iztaknutih konzervativnih pristaša. Iako otklanja rasistički nauk (jer je Carstvo sazdano od množtva rasa), Mosley je zdušno uz Hitlerove protužidovske mjere: "Svojedobno smo protiv Njemačke bili svoju, britansku bitku. Ali, ne ćemo opet ratovati protiv Njemačke, vodeći židovsku bitku!"

Pomodarski intelektualistički fllofašizam

Kad se imaju na umu razmjeri kolaboracije u Francuzkoj, kao i činjenica da su Britanci na okupiranom otočju Guernsey bili lojalniji Trećem Reichu čak i više od žitelja okupiranih zemalja na kontinentu, postavlja se pitanje, do koje su mjere saveznici surađivali (kolaborirali) s fašizmom i nacionalsocijalizmom. Do koje je mjere i od kolikog je utjecaja bila predratna, intelektualna, propagandna, psihološka kolaboracija, koja je započela raztakanjem demokratskih postulata, a kulminirala u Münchenu 1938.? Do koje je, pak, mjere sezala ratna popustljivost, trpljenje, pripravnost na separatni mir, pa i otvorena, makar ograničena suradnja?

Pravu istinu bit će težko utvrditi. Ipak, čini se kako to ima neke veze, primjerice, s činjenicom da je Duce na brzu ruku izgubio glavu. Ujesen 1997. njemački je povjestnik Karl Heinz Schickel objavio spektakularni prijepis telefonskog razgovora između američkog predsjednika Roosevelta i britanskog premijera Churchilla, vođen 29. srpnja 1943. Roosevelt je držao kako je najbolje da Mussolini umre prije bilo kakvoga sudskoga procesa ("if Mussolini died before such a trial could take place"), i to dok je još u talijanskim rukama. Duce je bio osuđen u grob ponijeti mnoge tajne. Skorzenyjeva akcija samo je odgodila izvršenje osude. Cui prodest? Komu je to koristilo?

Pored geopolitičkih i tradicionalnih razloga, koji su utjecali na simpatije, što ih je fašizam ubirao u Velikoj Britaniji, na to je znatno utjecao i drugi, već spominjani čimbenik, koji je i u Francuzkoj imao veliku ulogu: strah od komunizma. Ne krijući da je jasno na kojoj su strani njegove simpatije, kad je posrijedi borba između fašizma i komunizma, Winston S. Churchill duhovito je i točno primijetio kako je fašizam ružno čedo komunizma. Britanski prvi ministar svakako nije bio usamljen među onima, koji bi se u izboru između nakazna oca i ružnog čeda odlučili za potonjega.

Treći nezanemarivi element predstavljaju uspjesi, koje je na družtvenom planu fašizam ostvario. Cijenu, koja je pritom plaćena, većina je previđala. Radno mjesto i solidna nadnica prosječnog su radnika zanimali puno više od spaljivanja hrvatskih knjiga ili rušenja etiopskih hramova. Gospodarska ja stabilizacija imala impresivne psihološke učinke. Kao što je slabosti demokracije trebalo suprotstaviti fašistički kult snage, tako je komunističkoj infiltraciji u sindikate trebalo parirati korporativnim sustavom. Pod budnim okom države, korporacije su imale omogućiti sporazumijevanje poslodavaca i radnika, te s jedne strane ukloniti bjesomučno izkorištavanje radne snage u novoj industrijskoj revoluciji u zapadnim kapitalističkim državama, a s druge strane onemogućiti komunističku revoluciju.

I četvrto, ono iracionalno (ili naizgled racionalno), plijenilo je tisuće i tisuće izvan Italije i kasnijega Trećeg Reicha. Izvrstnu ilustraciju pruža pozornost, koju je Hitleru posvetio jedan Salvador Dali. On je 1934. izjavio kako je Hitlerova nadrealistička osobnost jednako sjajna kao ona markiza de Sadea ili Lautreamonta. Nu, taj iracionalni element nije plijenio samo umjetnike, osobenjake, ekscentrike, nalazio je on put do širih krugova. Fašizmu i nacionalsocijalizmu zajednički je mit o junačtvu i ratničtvu. Nije slučajno da su Fašistička stranka u Italiji, NSDAP u Njemačkoj, Britanski savez fašista Sir Oswalda Mosleya ili, recimo, Faisceau egzotičnoga Georgesa Valoisa, odpadnika od Action Francaise, prvotno okupljali bivše vojnike. Vojničke pjesme, mimohodi, barjaci i ratnička ikonografija mistično je djelovala na preživjele iz rovova 1914.-1918. I kao što kult snage najsnažnije djeluje na slabiće, tako su veteranima pristupali novi naraštaji razočaranih, nezaposlenih ili slabo zaposlenih, zaboravljenih i poniženih. Intelektualci među njima bili su pandan salonskim komunistima: uglavnome pozeri, koji su ideoložka prepucavanja doživljavali kao novu, napetu družtvenu igru.

Kad piše o krugovima, koji su poduprli fašizam, Alaster II a mi II on s pravom razlikuje najmanje tri kategorije intelektualaca. Prvu čine nacionalisti, tj. oni koji su nacionalne interese stavljali na prvo mjesto, a fašizam im se činio pogodnim sredstvom za obranu od opasnosti, koje su vidjeli u komunizmu i demokraciji. Na drugom su mjestu bili antikomunisti, a tek na trećem pravi antidemokrati, tj. oni, koji su htjeli revolucionarnu i autoritarnu državu, pa su – u krajnjoj liniji – više simpatizirali sa Staljinom, nego sa zapadnim demokracijama. Ta je treća skupina, prema Hamiltonu, dala prave, nepatvorene fašiste, poput Malapartea ili Drieua La Rochellea. Taj "fašizam intelektualaca" imao je svoje korijene "u čistom buntovništvu, u anarhističkoj pobuni protiv ustanovljenog poredka". Futurizam u Italiji, ekspresionizam u Njemačkoj, a vorticizam u Englezkoj predstavljali su idealnu podlogu za stasanje antidemokratskih ideologija.

Spomenuti Malapartea, znači nuždno se sjetiti jedne izmišljene priče o "zdjeli s dvadeset kilograma ljudskih očiju" na radnome stolu dr. Ante Pavelića. Po toj će monstruoznoj izmišljotini dobar dio svijeta dugo prepoznavati Hrvatsku. A pisac te monstrouzne bajke je talijanski pisac i pustolov Curt Erich Suckert. Kad su ga 1925. obtužili da je poljski Židov, promijenio je ime i postao Curzio Malaparte. Ostavši uvijek protuhom, taj izprva pravovjerni fašist, a potom komunistički renegat, tako je, na žalost, ušao i u hrvatsku političku povijest. To što je kasnije priznao da je izmišljotinom o ljudskim očima htio samo šokirati publiku (jer se to zdjelom ribizla ne može postići!), Hrvatima je od male koristi. Laž se utvrdila istinom.

JESU LI FAŠIZAM I NACIONALSOCIJALIZAM EKSPANZIONISTIČKI?

Prije nekih napomena o odjecima europskih ideoložkih prijepora i sukoba u Hrvatskoj, koristno je ukratko razmotriti korijene i razvoj neboljševičkih diktatura u drugim europskim zemljama. Oni se uobičajeno nazivaju totalitarnima i poistovjećuju s fašizmom i nacionalsocijalizmom, iako – kao što je upozoreno na početku ove razprave – između fašizma i nacionalsocijalizma postoje krupne razlike, a jedva da ima pisaca, koji drže do sebe, koji će u ozbiljnoj razpravi fašističku Italiju nazvati totalitarnom državom.  

Naslovna stranica poznate Nolteove knjige

Premda se volio razmetati frazom o totalitarizmu, Mussolini se, iztiče H. Arendt, zadovoljio uzpostavom jednostranačke diktature, kakva je u doba između dva svjetska rata, uostalom, procvjetala u Rumunjskoj, Poljskoj, baltičkim državama, Madžarskoj, Portugalu i Francovoj Španjolskoj. Nedemokratski i protudemokratski pokreti u tim zemljama najčešće su svoje korijene imali u sličnim uzrocima, zahvaljujući kojima je u Italiji pobijedio Mussolini, a u Njemačkoj Hitler. Zato se ti pokreti mogu držati autohtonima. I u slučajevima kad se donekle osjećao talijanski odnosno njemački utjecaj, njih su presudno oblikovale unutarnje nacionalne i državne prilike.

Tako je, primjerice, u rujnu 1923. španjolski general Miguel Primo de Rivera državnim udarom uz kraljevu podporu odgovorio na širenje anarhističkog pokreta i jačanje katalonskih separatista. Jugoslavenski pseudoparlamentarizam zamijenjen je 6. siječnja 1929. otvorenom diktaturom Aleksandra Karađorđevića. Iako je Aleksandar pokazivao simpatije prema fašizmu, a izgleda da je potajno pregovarao i s nacistima, njegova diktatura nije bila ideoložke naravi: njezin smisao i njezina svrha bilo je potiskivanje hrvatskog (a onda i crnogorskoga odnosno makedonskog) odpora protu unitarizaciji i velikosrbskom značaju Jugoslavije. Objektivno, i Milan Stojadinović je u drugoj polovici tridesetih posegao za fašističkom ikonografijom uglavnom radi jačanja Jugoslavije i osiguranja srbske prevlasti u njoj.

Nešto drugačija je bila situacija u Poljskoj ili, primjerice, u Portugalu. Liberalni poljski ustav iz 1919. pripomagao je pulveriziranju političkog života i stranačkim prepucavanjima. Kaotične prilike, koje su kulminirale ubojstvom predsjednika Gabriela Narutowicza 1922., podtakle su utemeljitelja nove poljske države, generala Jozefa Pilsudskog da u svibnju 1926. maršem na Varšavu, uz cijenu od tristotinjak mrtvih, zavede "moralnu diktaturu", koja ima "ozdraviti" njegovu zemlju. U istome mjesecu iste godine portugalska je vojska izvršila državni udar iz sličnih pobuda, a na čelo države dolazi Antonio de Oliveira Salazar.

Fašizam kao "oblik talijanstva"

U uzporedbi s Mussolinijem, Hitler se, kaže Nolte, "više borio protu umišljenomu, nego protu stvarnom neprijatelju". Novoutemeljeni fašistički pokret iz njemačke je perspektive bio smatran ljevičarskim. Središtnji nacistički list, Volkischer Beobachter marš na Rim podcjenjivački je nazvao "djelom slobodnih zidara", a u samim je vrhovima Hitleru blizke njemačke desnice (Ludendorff, Niekisch, Otto Strasser) postojala jaka odbojnost prema Italiji i fašizmu.

Slično je bilo i na drugoj strani. "Viđen iz Rima", primjećuje Mack Smith, "nacionalsocijalizam je pokazivao znakove da nije dijete fašizma, niti čak njegov brat, nego možda nešto posve različito, nešto mistično teutonsko, te je Mussolini povremeno aludirao da između dvaju režima možda nema ničeg zajedničkog osim površnih sličnosti". Ipak se trsio Hileru dati savjete, upozoriti ga na opasnosti od antisemitizma (tj. antijudaizma) i predočiti mu prednosti korporativnog sustava pri organizaciji radničkih sindikata. Od mrzitelja Teutonaca, protiv kojih je zbog Austrije bio spreman zametnuti rat, od početka 1936. pretvara se u njemački prirepak. Duboko pati zbog Anschlussa i njemačke akcije u Čehoslovačkoj. Zna da iztaknuti nacisti s omalovažavanjem govore o fašističkoj doktrini i, još gore, o talijanskoj vojničkoj spremnosti i junačtvu. Stoga iztiče razlike između fašizma i nacionalsocijalizma, ponajprije odklanjajući   Hitlerovo   poganstvo. Nekad antiklerikalan, pa i protukatolički, Mussolini postaje nešto tolerantniji prema Crkvi. I kad se izruguje Papi, ne previđa koliko za Italiju znači to, što je srce kršćanstva u Rimu. Gottfried Neesseje 1938. tvrdio kako su nepremostive   razlike   između   Mussolinijeve   "etičke   države"   i   Hitlerove "ideoložke države". Goebbels je u dnevniku predbacio fašizmu da se, za razliku od nacionalsocijalizma, zadržava samo na površini stvari. Mussolini je toliko vezan za svoj talijanski narod da nije ono što su Hitler i Staljin: svjetski revolucionari i buntovnici.

Fuhrer je, međutim, osobno bio impresioniran Mussolinijem. Počeo je oponašati i fašistički pozdrav, prvi put pozdravivši uzdignutom rukom na prvome saveznom stranačkom kongresu u Weimaru, srpnja 1926. Poštovanje i privrženost Duceu trajno će obilježiti njegov život. Ipak, osim osobnog odnosa prema Mussoliniju, Hitler je vodio računa o  političkom objektivitetu: unatoč svim razlikama između dviju ideologija, on je i u najkritičnijim trenutcima bio svjestan da će samo fašistička Italija stupati uz Njemačku. Svaka druga iz geopolitičkih će razloga biti protiv Reicha. Hitlerova okolina prema Duceu nije imala toliko obzira.

Zanimljivo je uzporediti kako su se Hitler i Mussolini odnosili prema svojim oponašateljima i sljedbenicima u drugim zemljama, koje nisu – poput Britanije ili Francuzke – bile izravno suprotstavljene Njemačkoj odnosno Italiji. Kad se nisu mogle koristiti kao sredstvo za ucjenjivanje drugih država i vlada, takve su skupine i bez obzira na svoju snagu, u Berlinu i Rimu smatrane marginalnima. Ako im se kakva važnost i pridavala, onda to nipošto nije bilo iz ideoložkih, nego iz političkih, oportunističkih razloga, u sklopu taktike diplomatskih pregovora i pritisaka.

Hitler se s jedva skrivenim prijezirom odnosio prema svojim epigonima. Kao što piše David Irving, on je svoju povijestnu pojavu i svoj dolazak na vlast smatrao jedinstvenim i neponovljivim. Stoga je podcjenjivao sve oponašatelje, zadržavši stanoviti respekt tek prema Belgijancu Leonu Degrelleu.

Kod Mussolinija je situcija nešto složenija. Ne može se dati sasvim jednoznačan odgovor na pitanje, je li Duce težio za ekspanzijom fašističke ideologije. Sredinom dvadesetih godina utemeljio je, doduše, poseban ured za novinstvo, koji je trebao sve činiti za promicanje talijanskog fašizma u inozemstvu, a sa zadovoljstvom je primao vijesti kako fašistički pokreti djeluju u Japanu, Njemačkoj, Portugalu, Rusiji, pa čak i u Englezkoj, gdje ima, navodno, 150.000 djelatnih fašista. Radovao se životnosti fašizma i njegovoj revolucionarnosti (koja nadmašuje boljševičku!), zahvaljujući čemu će uskoro zahvatiti veći dio Europe. Svjestan da je fašizam jedina roba koju Italija ima u izobilju (Mack Smith), Mussolini od 1930. počinje razglabati o njegovoj univerzalnoj primjenjivosti i o tome da fašizam ima poslužiti krajnjem cilju: ekspanziji talijanske kulture, koja je zaslužila odgajati ostatak svijeta.

Veliko je fašističko vijeće širenje fašizma u svijetu početkom 1933. proglasilo službenom politikom, a Talijanska je enciklopedija slavodobitno bilježila kako postoje pokušaji kopiranja fašizma u Brazilu, Portugalu, Grčkoj, Poljskoj i Rumunjskoj, dok u tridesetdevet drugih država fašističke stranke iz dana u dan jačaju. Ima, međutim, i drugačijih, oprečnih svjedočenja, pa se valja pitati, je li se parolama o širenju fašizma htjelo naglasiti pokroviteljstvo nad Dolfussovom Austrijom i bar propagandno (u najmanju ruku iz unutarnjopolitičkih razloga), stvoriti privid presudnoga talijanskog utjecaja u Europi?

I kasnije, pred sam svjetski rat, nakon jednog razgovora s Mussolinijem, Politikinje novinar Predrag Milojević podsjetio kako je Duce Emilu Ludwigu priznao da fašizam ne predstavlja dorađen ideoložki sustav, koji bi aspirirao na trajnost, izjavivši: "Fašizam – to sam ipak samo ja". Stoga se očito ne može odbaciti predpostavka, da je parolama o svjetskoj fašističkoj revoluciji htio parirati Hitleru i njegovu nordijskom nacionalsocijalizmu, kao i boljševičkoj ekspanziji, demonstriranoj ne samo u krilaticama opermanentnoj revoluciji, nego i u španjolskome građanskom ratu, te u galami komunističkih stranaka u pučkofrontaškim redovima.

U svakom slučaju, ništa se stvarno, ništa ozbiljno nije poradilo na ideoložkoj ekspanziji. Milijuni poslani talijanskoj manjini u prekomorskim zemljama imali su talijansku nacionalnu, a tek uzgredno i periferno fašističku potku. U već spominjanoj, autoriziranoj biografiji iz pera M. Sarfatti, na iztaknutu se mjestu citira Mussolinijeva misao: "Fašizam je jedan tipično talijanski proizvod, baš kao stoje boljševizam tipično ruski; ni jedan ni drugi ne daju se presaditi, mogu bujati samo u zemlji svoga nastanka". Zato fašizam nije "roba za izvoz", on je samo i jedino "oblik talijanstva", i to baš onaj oblik, koji Italiju ima dovesti na vodeće mjesto u Europi i svijetu. U tom svjetlu on primarno nije stranka, ni politički pokret: "Fašizam je u prvom redu religija", religija talijanstva. Zato on, po sudu njegova tvorca, i nije ideologija: "Fašizam nije omžarnica teoretskih doktrina, jer svakije sustav varka, a svaka teorija tamnica". Uz dlaku Briandovoj federativnoj Europi, Duce je potakao osnivanje lista Antieuropa, koji se trebao zalagati za odpor protu demokraciji i svjetsko širenje fašizma. Nu, radilo se o inatu, baš kao što je inat bio osnivanje međunarodnoga fašističkog instituta u Švicarskoj.

Utjecaj jačanja nacionalsocijalističke Njemačke

Iako autohtoni, neboljševički nedemokratski i protudemokratski pokreti u pobjedi njemačkih nacionalsocijalisti dobili su novi poticaj. Uz ogradu daje pogrješno i površno te pokrete nazivati "fašističkima", uglavnom točnom se može uzeti ocjena Georgea L. Mossea da – makar je Hitlerova Njemačka još bila politički i vojnički patuljak – već sredinom tridesetih godina nije praktično bilo europske nacije bez vlastitoga fašističkog (sic!) pokreta. "Fašizmu je nedostajao zajednički utemeljitelj , ali j e posvuda u Europi nastao iz istih problema, te je za njih obećavao ista rješenja". Godine 1936. jedna je "fašistička" (zapravo protuboljševička i parlamentarnom demokracijom te presudnim anglofrancuzkim utjecajem na versailleski poredak krajnje nezadovoljna) Europa izgledala sasvim mogućom.

To je, a ne puko oponašanje fašističke ili nacionalsocijalističke ideologije, ono što je – unatoč svim razlikama – bilo zajedničko "Probuđenim Madžarima" i Juliusu Gombosu, "Strjelastim križevima" i Ferencu Szalasiju, rumunjskoj "Željeznoj gardi" i Corneliu Zelea Codreaunuu, finskomu Lapua pokretu i Vittoriu Kossoli. Slični su se pokreti rađali u Belgiji, Nizozemskoj, Švicarskoj, Rusiji, Švedskoj, Norveškoj, baltičkim državama, u Češkoj i Slovačkoj, u Srbiji, na Islandu. Ipak, nigdje nisu samostalno došli na vlast. Tek su im ratne prilike i njemačka odnosno osovinska okupacija omogućili da dođu do izražaja. Međutim, upravo uzporedba između Tisoove Slovačke i Pavelićeve Hrvatske na jednoj, Antonescuove Rumunjske i Horthvjeve Madžarske na drugoj, i okupirane Belgije, Nizozemske ili Norveške na trećoj strani, jasno upućuje na to da valja razlikovati revolucionarne nacionalističke pokrete, koji su se ideoložkim formulama eventualno služili iz taktičkih razloga, od ideoložkih stranaka i pokreta, koje su taktizirale s nacionalnim ciljevima...

ODJECI JAČANJA AUTORITARNIH POKRETA I REŽIMA U HRVATSKOJ

Budući da su politički duhovi u Hrvatskoj između dva svjetska rata bili zaokupljeni skoro izključivo narodnoosloboditeljskim nastojanjima i odporom protu integralnom jugoslavenstvu odnosno unitarističkom velikosrbstvu, ideoložka se pitanja u pravilu nisu postavljala sama po sebi, nego se o njima razgovaralo i razpravljalo primarno u sklopu nacionalne borbe, odnosno u svjetlu spora između Beograda i Zagreba.

I tada su, kao i kasnije, ideoložke ocjene služile više etiketiranju i diskvalificiranju suparnika i protivnika, a manje su odražavale stvarna obilježja pojedinih političkih stranaka ili družtvenih skupina. Tadašnji je Beograd s ostatkom Europe dijelio i snažno protuboljševičko razpoloženje, kojemu je vjerojatno doprinosila megalomanska težnja Aleksandra Karađorđevića da na ruskome prijestolju naslijedi Romanove. Obznana protu komunistima nije izazvala negodovanje demokratskog Zapada, a ujedno je stvorila pogodan instrument za borbu i protu drugim, makar nekomunističkim protivnicima.

Hrvatski odpor nekad je obtuživan za komunizam

Izvrstan primjer za to dat će Stjepan Radić i Hrvatska republikanska seljačka stranka. Pokušavajući godinama pomiriti svoje slavenske, pa i južnoslavenske simpatije s činjenicom hrvatske neslobode u Kraljevini SHS, Radić će okrenuti leđa pravašima i pokušati sklopiti sporazum s Beogradom. Prevaren, obraća se inozemstvu. Obnavlja dodire sa sad već Mussolinijevom Italijom (a s Talijanima je pregovarao u doba Mirovne konferencije, kad se bila bitka za Istru, Zadar i otoke), obija londonske i pariške pragove. Znajući da će ga slušati samo ako govori ono što oni žele čuti, Rimu nudi da će svoju stranku okrenuti na "italofilski kurs", u Londonu i u Parizu govori o demokraciji, pravu na samoodređenje, slobodi. Ali, lijepe se fraze u politici ne računaju.  

Hrvatska smotra, jedan od najvažnijih hrvatskih časopisa uoči svjetskog rata

Razočaran, Radić odlazi u SSSR i učlanjuje HRSS u Seljačku internacionalu. Piše pohvalno o Sovjetskoj Rusiji, boljševizmu i tamošnjem položaju seljaka (u vrijeme kad milijuni ovih skapavaju od gladi izazvane boljševičkim gospodarskim eksperimentima). Jugoslavenski režim jedvaje dočekao kad će središtnju hrvatsku stranku, a time i sav narod proglasiti komunistima. Zatočeni Radić kapitulira: odriče se republikanstva, priznaje monarhiju i Vidovdanski ustav, postaje ministrom prosvjete u jugoslavenskoj vladi.

Ali, time ne skida s Hrvata pogubnu etiketu sklonosti boljševizmu: hrvatske demonstracije nakon skupštinskog atentata koji je ipak izazvao zgražanje svega uljuđenog svijeta, bivaju proglašavane komunističkima. Crne zastave izvješene na zagrebačkoj katedrali 1. prosinca 1928. režim hoće obezvrijediti na sličan način, pa se Radićev nasljednik, dr. Vladko Maček, oćutio ponukanim opovrgnuti te obtužbe: demonstracije nisu djelo komunista i "frankovaca", kako hoće režim, nego čin svjesne hrvatske mladeži. Ipak, ta obrana nije bila dostatna. I političara staroga demokratskog kova, nekadašnjega uvjerenog jugoslavenskog federalista, dr. Antu Trumbića, koji ujesen 1928. obilazi europske prijestolnice, tražeći pomoć za svoj narod, propitkuju jesu li Hrvati doista komunisti.  

Isusovački je "Život" upozoravao na opasnosti od komunizma i nacizma

Kad uskoro u tuđinu ode dr. Ante Pavelić, a za njim i Mačekovi izaslanici ing. August Košutić i dr. Juraj Krnjević, godinama će se morati braniti od podmuklih obtužbi da su i oni komunisti. Ta je obtužba u to vrijeme bila najdjelotvornija (kao što je kasnija bila djelotvorna obtužba za fašizam i "fašizam"), pa se režim njome obilato služio. Naravno da ona nije imala nikakve veze sa stvarnim prilikama i stvarnim raspoloženjem hrvatskog naroda, koji je sve do druge polovice tridestih godina u interesu narodnog oslobođenja zatomio čak i stranačke razlike i nadmetanja, a kamoli ideoložke prijepore i pitanja.

Podsjećajući na nadstranačje i slogu, koja je u hrvatskoj javnosti vladala nakon skupštinskog atentata, Tias Mortigjija iztiče kako su se hrvatski nacionalni redovi okupljali oko "ideje političkog slobodarstva i nacionalnog oslobođenja, nikakvi drugi 'ideološki' kompleksi ni doktrina, jedina teza: teza neo(d)stupnog prava na slobodan život u vlastitoj državnosti". U tom se svjetlu jednako podupiralo Mačeka u domovini i Pavelića u inozemstvu. Da su ideoložka pitanja posve periferna i za emigraciju, domovinskoj je javnosti, napominje Mortigjija, svjedočila jedna Pavelićeva poruka "u kojoj je stajalo, kako protivnici hoće njegova nastojanja 'okrstiti fašizmom, frankovstvom', da bi tako 'kompromitirali ljude i djela'; ovo se odlučno odbijalo i isticao se narodno-oslobodilački cilj."

Dinamičan družtveni razvoj u predratnoj Hrvatskoj

Kako nema diktature bez diktatora, atentatom u Marseilleu okončano je razdoblje otvorene diktature. Marseille je imao i niz drugih važnih posljedica. Svjetska je javnost postala svjestna dramatičnosti hrvatskoga (i makedonskog) nacionalnog pitanja i trošnosti Jugoslavije. Težište se hrvatske osloboditeljske borbe iz emigracije preselilo u Domovinu, a Aleksandrovom smrću srbstvo je postalo bitno oslabljeno, jer ga je Aleksandar uspio razdrobiti i spriječiti nastanak novih narodnih vođa formata Nikole Pašića ili Ljube Davidovića.  

Pramatičina "Omladina" okupljala je niz budućih iztaknutih intelektualaca

Uzporedno s tim promjenama, na europskoj su se i svjetskoj političkoj pozornici zbivali krupni poremećaji. U Njemačkoj je pobijedio Adolf Hitler, a Italija se spremala na stvaranje novoga Rimskog carstva. Jačanje revizionističke fronte potaklo je zbijanje antirevizionističkih redova, kojima od 1934735. odlučno pristupa Staljinov SSSR. Slamanje versailleskog poredka i smrtnu krizu Družtva naroda prati i zaoštravanje ideoložkih suprotnosti, koje kulminiraju u španjolskome građanskom ratu. U pučkofrontaškim pokretima jača utjecaj komunista, a njima na utuk u svim europskim zemljama rađaju se skupine i pokreti sa simpatijama prema Mussoliniju i Hitleru.

Neke od tih skupina doista iz ideoložkih razloga simpatiziraju s desnim autoritarnim ideologijama, ali većina od njih – razbijača versailleskih okova – traži pomoć tek radi ostvarenja nacionalnih ciljeva. Protu anglofrancuzkome političkome i gospodarskom redu saveznika se moglo naći samo na drugoj strani. Dakako, Rim i Berlin bili su svjesni tih okolnosti, pa su se njima – posebice Hitler – znali vješto i služiti.

Nacionaliste malih naroda, borce za slobodu, plijenilaje drzkost, revolucionarnost i dinamizam pokreta koji su vladali Njemačkom i Italijom i koji su, u to vrijeme, ubirali uspjehe kako na narodno-političkome, tako i na gospodarskom planu. Naravno da se radilo o nečem drugom, a ne o ideologiji. "Okupio sam svoje prijatelje" – piše Anvar el-Sadat, kasnije karizmatični egipatski predsjednik – "i rekao im da bismo i mi morali slijediti Hitlerov primjer i krenuti na marš od Mit Abul-Kumado Kaira."

Jedan od najistaknutijih branitelja parlamentarne demokracije u Hrvata i uvjereni anglofil, Vinko Krišković (za kojega će kasnije švicarski konzul u Zagrebu napisati da ga je Pavelić izabrao za prvoga osobnog savjetnika!), ovako objašnjava snagu fašizma i njegovu djelomičnu primjenjivost u onodobnoj borbi za nacionalno oslobođenje:

"...Na kraju se pokazalo, da je fašizam u praktičnoj politici, u metodama, kako će postići svoje svrhe, pretekao demokracije osim onih spomenutih malih. Umio je svojom ideologijom kao nekom kolektivnom omamom krda okupiti čitavu naciju oko jedne misli i cilja. Dotle su velike demokracije propuštale doskočiti neznanju i političkoj nesposobnosti naroda, da je s njih parlamentarni sustav sve više hramao, zanemarile su ga politički odgajati, buditi u njemu brigu za javne poslove i svijest njegove odgovornosti u prilikama, koje su mu se nadale. (...) Fašizam je narodima nestrpljivim, rastrojenih živaca, uvrijeđenim, što u svijetu ne broje kako zaslužuju, donio čast, slobodu od moralnih stega, heroizam i legende, koje podstiču narodni ponos, a nada sve brzo shvaćanje, još bržu odluku i neodgodnu akciju u jednoj ruci."

Sva ta europska previranja nisu mogla ostati bez odjeka u Hrvatskoj. I nesumnjivo bi pristaše režima koji su bili na vlasti u Italiji odnosno Njemačkoj bili brojniji i u Hrvatskoj, da Treći Reich nije bio čvrsti zagovornik obstanka Jugoslavije, a Mussolinijeva Italija lavirala između pogodbe sa Srbima na štetu Hrvata i ograničenoga korištenja hrvatskog čimbenika u pritisku na Beograd. Zbog toga su profašističke i pronacističke skupine u Hrvatskoj trajno ostale marginalne. Ipak, sredinom tridesetih godina u Hrvatskoj također dolazi do idejnog raslojavanja, koje će narušiti dotad postojeću i primarno vanjskim diktatom uvjetovanu narodnu slogu. Opet su ključni razlog različiti pogledi na potrebe i interese hrvatskog naroda.

Nedvojbeno pod dojmom jačanja Njemačke i Italije, Maček sve jasnije i odlučnije i javno zauzima pozicije jugoslavenskog reformista. Uzporedno s tim, stranka počinje oponašati kretanja u Europi i želi obuhvatiti totalitet hrvatskog družtva. Osniva se Gospodarska sloga i polažu temelji Hrvatske seljačke, potom i Građanske zaštite. Predsjednik stranke da je se slikati na bijelom konju i nazivati "vođom", a odpadnici od HSS–a proglašavaju se narodnim neprijateljima i "pokvarenom gospodom". Dok HSS nastavlja čvrst savez s izrazito jugoslavenski orijentiranim samostalcima, započinje nastojanje da se hrvatski nacionalisti (najčešće pogrdno, neprecizno i pojednostavljeno nazivani "frankovcima) izoliraju i prokažu kao strani plaćenici. Radi toga Maček odbija Pavelićeve prijedloge za nastavak suradnje, što izaziva i Trumbićevo nezadovoljstvo.

Takva politika rađa reakciju na hrvatskoj strani. Niču nacionalno i intelektualno izgrađene skupine, koje pokreću svoja glasila i listove, nastojeći izboriti prostor u hrvatskoj javnosti. Među tim skupinama i organizacijama također postoje znatne razlike, ali ih objedinjuje nemirenje s Mačekovom reformističkom politikom i, bar kod većine, čvrsta vjera da upravo nove prilike u Europi donose prigodu za ostvarenje samostalne države.

Matica hrvatska, Hrvatska smotra, Hrvatski narod...

Jedna od jezgri toga novog kretanja jest Matica hrvatska pod vodstvom Filipa Lukasa, razočaranoga Jugoslavena. U to će vrijeme neobično utjecajni mjesečnik Hrvatska revija, koji je uređivao Blaž Jurišić, otvoriti svoje stranice hrvatskim nacionalistima (Mile Budak, Mladen Lorković, Edo Bulat, Vilko Rieger, Mile Starčević, Julije Makanec, Vatroslav Murvar i dr.). Prvih su godina u Hrvatskoj reviji obilno surađivali i komunisti. Kad se, međutim, Lukas 1933., povodom jednoga najavljenoga, ali neodržanog Krležina predavanja, očešao o ruski komunizam, očito ciljajući na komunizam u Hrvata, koji je zbog svoga internacionalističkog predznaka u neskladu s nacionalnim interesima i interesima Matice hrvatske kao nacionalne udruge, komunisti su prekinuli suradnju s časopisom, a Cesarec je izišao iz Matičina Upravnog odbora, prosvjedujući na taj način što mu Revija nije tiskala odgovor na Lukasov članak.

Iako postupno usvaja sve jasnija protukomunistička gledišta, Matičin časopis pritom ne će početi simpatizirati s nedemokratskim strujanjima. Naprotiv, on će se otvoreno zalagati za slobodu i demokratska načela, te istodobno jasno upirati prstom u štetnost rasnoga i klasnog pristupa društvenim zbivanjima, koji stvarnost prikazuju kao "krvavo razbojište", prijeteći svijetu "novim iskušenjima, strašnijim i monstruoznijim od iskušenja u svjetskom ratu i u njegovim posljedicama" (A. Haller).

SLOBODARSKA ORIJENTACIJA HRVATSKOG NACIONALIZMA

U jednome, inače zabranjenom uvodniku Hrvatske revije, pod naslovom "Ubi spiritus Domini, ibi libertas" {Sloboda je tamo gdje je duh Gospodnji), kasniji hrvatski poslanik i ministar dr. Edo Bulat razčlanjuje duhovna previranja pred kraj tridesetih godina. Za nj nema dvojbe: "... U naše vrijeme teško da će se naći sigurniji i bolji jamac za slobodu od demokracije". Fašizam, pak, kao "ideja protivnosti vladi naroda" nije originalan, niti predstavlja zaokružen svjetonazor. On teži obnovi vanjskoga sjaja Rima, ali ne i obnovi njegove biti iz doba procvata rimske kulture. Ipak, unatoč očitoj protuslobodarskoj upravljenosti suvremenih totalitarnih ideologija, na njih se, drži Bulat, ne smije reagirati represijom, jer "prava sloboda može i mora da otrpi i načelnu protivnost".

"Uzurpacija vlasti", nastavlja on, "ili gašenje sloboda (političkih, građanskih i ličnih) ugrožava ono, što je od presudne važnosti ne samo za progres, nego i za opstanak jedne civilizacije, a to je legitiman izvor vlasti". Ističući kakoNijemci i Talijani u novije vrijeme posežu za "nekom novom vrstom vladavine, koja bi imala da isključi i uništi slobodu pojedinca i vlast naroda", a slični se, ponekad i groteskni pokušaji dadu primijetiti i u Austriji odnosno Bugarskoj, Bulat upozorava da se Francuzi i Englezi, koji još uvijek stoje na čelu uljudbe, drže "odlučno principa slobode i demokracije, te smatraju ove nove pokušaje kao vrlo opasne i za održanje same civilizacije".

Za pisca nema dvojbe u pogledu toga da bez slobode nema napretka, te zaključuje: "Narodi, obezglavljeni ratom i lažnim prorocima sile, očekuju i traže, da se pojavi Mesija. Pojavio se ovaj ili ne pojavio, svakako da će ovaj biti vjesnik slobode i napretka, a time i vjesnik borbe protiv nepravde i sile. Naš narod imao je već u svojoj slavnoj prošlosti stalno prilike, da se bori protiv nepravde i sile, pa vjerojatno niti u budućnosti ne će postati apologet sile, pa makar u samoobrani bio prinuđen, kao što je to i prije bivalo, da se i njom posluži kao ultima ratio u obrani narodne egzistencije".

Dakako da je Matičina Hrvatska revija postala opasnom za režim, pa ju je on napadao, posebno se okomljujući na Maticu i njezina predsjednika. Lukasa je beogradska Javnost obtužila za simpatije prema fašizmu, na što je on odgovorio da nije ni fašist, ni Hitlerov pristaša, ali traži da se Hrvati pametno odrede prema Njemačkoj i Italiji, kao bitnim čimbenicima današnje europske politike.

Ne će Maticu napadati samo iz Beograda. Zapravo najteži udarac doći će iz Zagreba, i to iz vodstva HSS–a. Ne mogavši otrpjeti kritiku mačekovskog sporazumaštva koja je dolazila iz Matičinih redova, vodstvo HSS–a kritizira Maticu na sličan način, tvrdeći daje zabrazdila u neke nove ideologije. Na godištnjoj Matičinoj skupštini, održanoj 31. prosinca 1939. Lukas je odbio te obtužbe, podsjećajući na to da se Maticu na sličan način napada već dva desetljeća. Predbacivan joj je i separatizam, te se priječilo razpačavanje njezinih izdanja, kako bi je se gospodarski uništilio. Ideoložki su prigovori posve neutemeljeni, jer je Matica hrvatska nastala iz nacionalnoga zanosa, nacionalni ju je zanos održao, pa je naravno da iztiče i probire ona djela, kojima je cilj jačanje hrvatske narodnosti.

Pokušaj je bio uzaludan. Odlukom "presvijetloga hrvatskog bana" dr. Ivana Šubašića, uz prešutnu suglasnost "vođe hrvatskog naroda" (zapravo podpredsjednika jugoslavenske vlade, dr. Vladka Mačeka) početkom 1941. Matičino je vodstvo raztjerano, u tu je najstariju nacionalnu instituciju uveden komesarijat, a niz iztaknutih suradnika otjeran u sabirni logor.

Makanec: Argumenti protu demokraciji ne mogu izdržati kritiku

U drugoj polovici tridesetih godina bilo je konjunkturno razpredati o nedostatcima demokracije, pogotovo s elitističkih pozicija, iztičući kako ona svojim načelom jednakosti omogućuje "nižima" da vladaju "višima", tj. dajednakim vrjednovanjem glasajedva pismenoga težaka i vrhunskoga znanstvenika stvarno obezvrjeđuje razsudnu moć potonjega i time dovodi do svojevrstnoga jednačenja po slaboći ili prosječnosti. Ta je postavka često kadra zavesti površan duh, koji će – obično tvrdo uvjeren u svoju nadmoć – lako prihvatiti da bi u interesu cjeline bilo nuždno zabaciti "zaostale" nazore jednoga težaka i prihvatiti "napredne", "dubokoumne" i "dalekovidne" prijedloge jednoga znanstvenika. Nu, ono što se čini zgodnim, i ovdje krije zamke.

Nema, naime, nikakva jamstva da bi "napredni" intelektualac bio moralno superioran kakvomu težaku ili ribaru. Štoviše, kad takva teza ne bi sadržavala i (makar nategnutu) opasnost jedne nezgodne, antijntelektualističke premise, čini se kako bi se iz povijesti mnogih naroda dalo utvrditi daje za očuvanje moralnih (uostalom, i nacionalnih!) vrjednota zaslužniji običan puk, negoli često otuđeni intelektualac, koji je nerijedko bio izvrstno oruđe protuprirodnih, imperijalističkih, anacionalnih ili internacionalnih, a u svakom slučaju nasilničkih ideologija. Dakako, nikad nije nevolja u inteligenciji, nego u jednome njezinu dijelu, koji više voli tuđi pljesak, negoli poštovanje vlastitoga naroda.

U godinama pred rat, koje se bez velika oklijevanja mogu nazvati godinama težke krize demokracije, Matica hrvatska je objavila niz knjiga i razprava o ideoložkim previranjima u Europi. U svim je tim publikacijama jasno ostala na hrvatskim i demokratskim pozicijama. S obzirom na kasniji razvoj, posebno je vrijedno iztaknuti kako se tim pitanjima potanje bave upravo neke od važnih osoba u kasnijoj hrvatskoj državnoj upravi i Ustaškome pokretu. To ujedno pripomaže bistrenju pojmova oko tog pokreta, kojega su izravno, organizirano, ili neizravno činili pojedinci i skupine najrazličitijih svjetonazora, koje je okupljala samo bezkompromisna težnja za slobodom hrvatskog naroda i uzpostavom njegove neovisne države.

Suprotstavljajući se protudemokratskomu nauku i sustavu mišljenja, davneje 1939., tj. u vrijeme kad su taj nauk i njegovo ozbiljenje bili neobično popularni diljem svijeta, kasniji ministar u vladi Nezavisne Države Hrvatske, danas ili nepravedno posve zaboravljeni ili, zbog površna, politikantskog tumačenja jedne polemike s nadbiskupom Stepincem prilično kompromitirani dr. Julije Makanec, upozorio je kako teza o demokratskome jednačenju po prosječnosti na prvi pogled izgleda točna, "napose ako zaboravimo, da intelektualna sposobnost ne daje nikakove garancije za moralnu superiornost, koja u političkim stvarima ima u prvom redu odlučivati. Kod svake površne kritike demokracije moramo sebi postaviti pitanje: koja je to vrijednost pribavila demokratskoj misli toliko pristaša među najplemenitijim duhovima Staroga i Novoga svijeta, i što je još uvijek čini toliko privlačnom za mnoga ljudska srca? U filozofiji demokratizma ima mnogo kršćanske ljubavi i sućuti prema poniženima i uvrijeđenima, i zato je njen veliki protivnik Friedrich Nietzsche isticao kršćansko podrijetlo demokratizma, tvrdeći, da je demokratski postulat političke jednakosti potekao iz kršćanske nauke o jednakosti ljudi pred Bogom."

"Sasvim je površno mišljenje," nastavlja Makanec, "da u demokraciji jaki politički duh dolazi do izražaja samo kao obična glasačka jedinica. Baš naprotiv: on u njoj ima stotinu mogućnosti, da utječe na svoju okolinu i u njoj formira njeno mišljenje. On čak može kao dominantna duhovna i politička snaga da ovlada dušama hiljada i hiljada ljudi, koji u njemu gledaju svoga predstavnika i vođu, te se po svome slobodnom određenju stavljaju u službu ideja, što ih on zastupa. Kad bi demokracija značila zaista vladavinu nižih nad višima (...) onda bi bilo neshvatljivo, kako je ona mogla izbaciti toliki broj velikih političkih duhova."

Ne previđajući slaboće demokratskog sustava, pisac zaključuje: "Ako se ona (demokracija, op. T. J.) ne može uvijek održati na istoj visini, zar je to protudemokratskim sustavima moguće?" Za Makanca nema dvojbe: "Najviši i najduhovniji predstavnici demokratske misli vjerovali su u čovjeka i njegovu vrijednost, i zato su se borili za njegovu slobodu. Taje vjera u novije vrijeme pretrpjela teška iskušenja, ali ona se sigurno ne će u dušama ljudskim ugasiti. Ona će nadživjeti mnoge političke forme, koje u naše dane izgledaju toliko snažne i uspješne, a koje su osporile u teoriji i praksi vrijednosti demokratskih ideala."

Makanec se pokazao dalekovidnim. Iako je neposredno nakon objavljivanja njegove knjige počeo Drugi svjetski rat, u kojemu se neko vrijeme činilo da će nadvladati nositelji protudemokratskih ideologija, već 1945. demokraciji se suprotstavljao samo komunizam.

Bujanje nacionalističkog pokreta

Nije samo krug oko Matice hrvatske bitno utjecao na oblikovanje hrvatskog nacionalizma uoči svjetskog rata. I unutar Hrvatske seljačke stranke kao širokoga narodnog pokreta dolazilo je do raslojavanja, te je u krilu koje se obično naziva desnim postupno prevladavalo nacionalističko razpoloženje. 1 ovdje je težnja za nacionalnim oslobođenjem nadvladavala različite svjetonazore i ideoložke poglede, pa su se skupa nalazili pobornici parlamentarne demokracije zapadnoeuropskog tipa i pristaše maglovitih teorija o zadružno-seljačkom družtvu.

Tridesete su godine donijele bitne promjene i unutar kako Katoličke crkve u Hrvata, tako i unutar snažnih i utjecajnih laičkih organizacija, dobrotvornih ustanova i skupina. Osjećaj (jugo)slavenske solidarnosti, koji je – vjerojatno i pod utjecajem vatikanske iztočne politike – prvih godina Kraljevine SHS prevladavao među svećenstvom i brojnim katoličkim intelektualcima, brzo je slabio. Već početkom dvadesetih godina, uzporedno s jačanjem HRSS-a, slabi pojava koja bi se mogla uvjetno nazvati klerikalnim jugoslavenstvom. Tom je osjećaju težak udarac zadao skupštinski atentat. Klerikalna i jugoslavenski orijentirana Hrvatska pučka stranka, koja je uvođenjem diktature 1929. stavljena izvan zakona kao i sve druge političke stranke i organizacije, nikad se nije oporavila. Štoviše, nije uobće bilo ozbiljnijih pokušaja njezine obnove, što rječito govori o posvemašnjem utrnuću takvog oblika jugoslavenstva.

Ako je u doba diktature jugoslavenstvo i preživjelo kod manjeg broja katoličkih svećenika, konkordatska borba, u kojoj je protu katolištvu i hrvatstvu udruženo nastupilo praktično sveukupno srbstvo, otrijeznilaje i najzasukanije. Od toga razdoblja mnogi katolički svećenici, redovnici i laici ne samo što postaju naglašeno nacionalno svjestni, nego i bivaju lučonošama nacionalne borbe.

Uz ove skupine postojali su još i ostatci nekadašnje Hrvatske stranke prava. Riječ je o skupini iztaknutih javnih djelatnika, sveučilištnih profesora i intelektualaca, koji su uživali veliki osobni ugled (Bare Poparić, Dragutin Hrvoj, Ciro Truhelka, Stjepan Ratković, Stjepan Zimnici mann i dr.), ali se nisu znali odhrvati zubu vremena. Nemajući organizacijskog dara i ne shvaćajući da novo vrijeme traži nove odgovore, drugačiji i dinamičan pristup, pripadnici ove skupine i nisu nastupali kao jedinstvena, organizirana skupina, pa je razumljivo da nisu znali steći brojnije pristaše među sve brojnijim odpadnicima od Mačekova H S S–a. Stoga su stari pravaški intelektualci bili ograničeni na djelovanje u sklopu Matice hrvatske i njezinih publikacija, ili na sveučilišna predavanja. Iako ograničena dosega, njihov doprinos razvoju nacionalističke misli time ostaje znatan, ne toliko u ideoložko-propagandnom, koliko u psiholožkom smislu, jer služi kao oslonac, potpora i potvrda novim, mladim i dinamičnim naraštajima.

Mladež je tražila nove odgovore, a te odgovore stari nacionalisti nisu znali ponuditi. Sveučilištna i radnička mladež hoće slobodu i hoće je odmah. Previranja na Sveučilištu bivaju sve žustrija, nacionalisti nadvladavaju i komuniste i mačekovsku sveučilištnu organizaciju. Pokreće se niz časopisa, kojima je zajednički nazivnik neodstupna težnja za uspostavom hrvatske države {Hrvatska zemlja, Hrvatska gruda, Njiva, Hrvatska njiva, Grudobran, Orač, Sijač, Naša gruda. Vjesnik Središnjeg udruženja studenata, Alma Mater, Rakovica, Hrvatska, Hrvatski akademičar, Uskok).

Činjenica da hrvatske težnje za samoodređenjem i neovisnošću nisu nalazile odjeka u zemljama parlamentarne demokracije, dovela je – dakako, u svjetlu obće europske krize demokracije – i do revalorizacije ideoložko-političkih postulata. U tom je svjetlu ilustrativno mišljenje Franje Nevistića, objavljeno 1938. u (zabranjenom i skoro u cijelosti uništenom) Almanahu hrvatskih sveučilištaraca. Absolutno odklanjajući marksizam zbog njegove negacije nacionalne prošlosti i dokidanja nacionalne individualnosti (što ga eo ipso čini anacionalnim i antidemokratičnim), Nevistić iztiče kako hrvatski nacionalisti načelno ne mogu imati ništa protu demokraciji. Međutim, "nijedan oblik vladavine nije apsolutan, pa ni demokratski". Ako se demokraciji oduzmu etički propisi i načela, ona vodi samu sebe u propast. Tada ona postaje plaštem robstva, "pod kojim propadaju, u vidu slobode, najsnažniji pokreti i najosnovnija prava čovjeka i mnogih slabih naroda".

Za istinsku, a ne egoističku demokraciju!

Nevistić nastavlja: "Baš zato, jer smo za istinsku demokraciju, jer smo za slobodu javnoga narodnog političkog rada, jer smo za takvo stanje u međunarodnom životu i za takvo socijalno stanje unutar pojedinih naroda, koje će biti izraz udruženih slobodnih, faktičnim životom i razumskom refleksijom povezanih nacionalnih i socijalnih snaga – mi smo protiv liberalne demokracije, što znači protiv trgovanja nacionalnim osjećajima i idealima, protiv izrabljivanja povjerenja i materijalnih dobara, a i protiv stranaca, kojima ovakav život zbrke godi i kojeg uvijek mogu iskorišćavati. Demokratska misao nije ostvarena. Njezin vijek nije i ne može proći. Mi se borimo protiv duha, rada i forme, koji su izigrali misao demokracije. Zato, ako se borimo protiv toga, ne borimo se protiv demokracije, nego se borimo protiv trgovaca-konjunkturista s materijalnim dobrima i povjerenjem naroda. Mi se borimo za demokraciju istinsku, koja će biti prosvijetljena spoznajom istine, a ne za demokraciju, gdje će prevladavati instinkt i egoistički interes".

Brojni novopokrenuti časopisi odigrali su povijestnu ulogu u sazrijevanju hrvatske nacionalističke misli. Ne računajući Budakov Hrvatski narod, kojeg valja promatrati u sklopu obrade ideoložke potke Ustaškog pokreta u užem smislu, najznatniji i najvažniji od novopokrenutih časopisa nesumnjivo je Hrvatska smotra. Časopis je utemeljio don Kerubin Šegvić, predavši ga sredinom tridesetih dr. Avelinu Ćepuliću i dr. Vilku Riegeru. Ipak, najkrupnija imena koja su časopisu davala političku boju, jesu imena braće Ivana i Ante Oršanića, te dr. Dušana Žanka.

Ono što je Hrvatsku smotru činilo intelektualnim žarištem i točkom kristalizacije hrvatskog nacionalizma, jest posve novi pristup ne samo hrvatskomu narodnom pitanju i nuždnosti hrvatskoga suvereniteta, nego i velika, dotad nezapamćena pozornost koja je posvećivana socijalnoj problematici i radničkom pitanju. Zbog intelektualne ozbiljnosti i odvažnosti, u krug suradnika ovog časopisa stupaju Zimmermann, Ratković, dr. Ivo Guberina, Truhelka, Poparić i dr.), što Hrvatsku smotru pretvara u duhovnu tribinu s koje se najoštrije kritizira ne samo boljševizam, nego i bjesomučni kapitalizam, nacistički rasizam i bezbožna diktatura.

Pišući u prosincu 1939. o "novovjekome europskom barbarstvu", A. Oršanić iztiče: "Za barbarstvo je klasnost i rasnost normativni oblik života. Za uljudbu razvijenijeg života među ljudima, normativni oblik života je čovječnost (humanost) naprama rasnosti, a društvenost i socijalnost naprama klasnosti". Kapitalizam, komunizam i rasizam po sudu A. Oršanića nisu se bitno – osim u formi – odmakli od babarstva primitivaca iz Australije, Afrike, Azije i Amerike.

Središtnja osoba toga kruga svakako je Ivan Oršanić, koji se u ime slobode malih naroda i auktoriteta krijeposti obara na tendencije u suvremenom svijetu, koje naziva kapitalističkima, marksističkima, životnoprostorskim i imperijalističkim. Braneći načelo narodnog samoodređenja, Oršanić upozorava kako to temeljno načelo gubi "svoju superiornost i objektivnu normativnost" uslijed primjene načela životnog prostora. Rušenjem načela samoodređenja, Europa će anulirati vrijednosti svoga povijestnog razvitka, "ona postaje protuevropskom, proti samoj sebi, t. j. nosi u sebi razloge vlastitoga uništenja".

Po Žankovim riječima, Oršanić u svome radu "nastupa s izgrađenim filozofskim principima i napada marksizam, liberalizam, jugoslavenstvo, masoneriju, indiferentno buržujsko društvo zagrebačkih kavanskih intelektualaca, političko sporazumaštvo, HSS recimo, i onda mlakost, neodređenost baš te političke stranke za koju se nikada nije znalo što zapravo misli o problemu hrvatske države. To je bilo ono sporazumaštvo protiv kojega je Oršanić bio najoštriji, jer on traži da se u jasnim, ravnim linijama definira hrvatska politika".

I skupina oko Hrvatske smotre, kao i sve druge spomen–ute nacionalističke jezgre sa simpatijama gledaju na revolucionarnu borbu koju propovijeda Ustaški pokret. Ono što ih uz taj pokret veže, jest ono što predstavlja jedinu vezivnu snagu samoga pokreta: borba za neovisnu hrvatsku državu. Ta borba ima uporište u prirodnom pravu, u pravu narodnog samoodređenja, pa je stoga legalna i legitimna.

USTAŠKI POKRET U EUROPSKIM IDEOLOŽKIM PREVIRANJIMA

Kao što je iztaknuto, zbog niza kako vanjskih tako i unutarnjih razloga, Ustaški pokret nikad nije postojao kao homogena cjelina ne samo u ideoložkome, nego i u organizacijskom pogledu. U sklopu ove razprave ipak treba razčlaniti tretiranje ideoložkih pitanja u dokumentima i praksi tog pokreta u užem smislu. Pod tim se pojmom misli na organizaciju koja je okupljala vezane, zaprisegnute članove. Ona je do travnja 1941. djelovala u domovini i u emigraciji, počesto bez stalnih i sustavnih veza, razmjene misli i dogovora o strategiji i taktici. I dok se domovinska grana pod vodstvom Slavka Kvaternika i dr. Mile Budaka razvijala pod snažnijim utjecajem unutarnjopolitičkih prilika i uz manje ili više jasnu podporu i suradnju skupina opisanih u predhodnom poglavlju, praktično djelovanje pokreta presudno je određivao njegov emigrantski dio, zahvaljujući činjenici da se od 1929. do 1941. u emigraciji nalazio neprijeporni politički prvak, organizacijski šef i ključni ideolog Ustaškog pokreta, dr. Ante Pavelić.  

Grič, jedna od prvih ustaških periodičkih publikacija

U načinu na koji su u ustaštvu tretirana ideoložka pitanja mogu se – dakako uvjetno – razlikovati tri razdoblja. Prvo razdoblje obuhvaća period od nastanka ustaštva do 1936., tj. Pavelićeva izlazka iz talijanskog zatvora, u koji je bačen nakon atentata u Marseilleu. Drugo razdoblje obilježeno je sporazumom Ciano-Stojadinović i tzv. velikom šutnjom. Ono se vremenski, ali ne samo vremenski, podudara s neposrednim pripremama za svjetski sukob, a treće nastupa Desetim travnjem, odnosno uzpostavom NDH, kad je pokret došao u prigodu oživotvoriti načela na kojima je nastao i opstao.

Ustaštvo kao borbeni oblik hrvatskoga nacionalizma u razdoblju između dva svjetska rata u biti predstavlja odgovor na nasilja velikosrbskog režima. Međutim, uvijek se previđa da je on imao i uzgredni, unutarhrvatski uzrok, koji je neuzporedivo manjeg značenja, ali se ipak ne smije izpustiti iz vida. Riječ je o kapitulaciji Stjepana Radića, koji se 1925. odrekao republikanstva, priznao monarhiju i Vidovdanski ustav, te ušao u beogradsku vladu. Ako se taj korak i mogao držati taktičkim, Radićevo sklapanje sporazuma sa Svetozarem Pribićevićem, stvaranje Seljačko-demokratske koalicije i kratkotrajno, ali znakovito preimenovanje HSS–a u "Narodnu seljačku stranku", za hrvatske su nacionaliste predstavljali znak za uzbunu. Bivalo je sve jasnije da se od Radića ne može očekivati ništa doli eventualno reformiranje jugoslavenske države.

Najdinamičniji predstavnik nacionalističke oporbe, sada uglavnom organizacijski okupljene u novome Hrvatskom bloku, dr. Ante Pavelić, u drugoj polovici 1927. počinje tražiti nove puteve, te uzpostavlja dodire s makedonskim nacionalistima i revizionističkim silama u Europi, ponajprije Madžarskom i Italijom. Već u svibnju 1928., dakle prije atentata u Skupštini, pravaško vodstvo na čelu s Pavelićem u SAD šalje Stanka Hranilovića, s nakanom da tamo politički organizira hrvatsko iseljeničtvo. Prema nekim znakovima, i sam je Pavelić 1928., pa onda opet 1929. razmišljao o svom putovanju u Ameriku. Tim će početnim nastojanjima novi poticaj dati skupštinski atentat 20. lipnja 1928. Hrvatski je narod očekivao, kako se izrazio Bratoljub Klaić, da će vodstvo zatrubiti na ustanak. U javnim izstupima ranjeni Radić nastupa pomirljivo, što zbunjuje javnost. Ali, u užem krugu Radić potiče suradnike i pristaše, pa i samog Pavelića, na razmišljanje o novim, radikalnijim koracima, ne izključujući naslon ni na potencijalno, u perspektivi ipak opasne hrvatske susjede.

Ustaški letak iz sredine tridesetih godina

U burnim tjednima nakon Radićeve smrti Pavelić pred kraj 1928. osniva Hrvatski domobran, polažući time temelje organizacije koja će prerasti u Ustaški pokret (prema nekim piscima, uzgred budi rečeno, njega bi točnije bilo nazivati ustaško-domobranskim pokretom). Nakon proglašenja diktature u siječnju 1929. on odlazi u emigraciju, gdje već u travnju institucionalizira suradnju s bugarskim i makedonsko-probugarskim krugovima {Sofijska deklaracija). Pavelić je svjestan hipoteke koju donosi svaki, pa i prisilni savez s Talijanima, te stoga kuša sjedište hrvatske emigrantske borbe smjestiti u Austriji, Madžarskoj ili weimarskoj Njemačkoj. Što zbog djelovanja jugoslavenske diplomacije, a što zbog nesklonosti političkih krugova u tim zemljama, molbe hrvatskoga emigrantskog vodstva bivaju odlučno odbijene.

Tek kad su se ta nastojanja izjalovila, a prvaci hrvatske emigracije protjerani ili zamoljeni da napuste zemlju, odlazi Pavelić u Mussolinijevu Italiju, kao jedinu zemlju koja je bila spremna ako ne pomagati, a ono bar – radi vlastitih interesa i mogućnosti ucjenjivanja Beograda i Pariza – trpjeti hrvatske nacionaliste.

Iako se tako – mimo i protiv svoje volje – našao pod okriljem fašističke Italije, Pavelić u početcima emigrantskoga političkog djelovanja koristi instrumentarij koji je ponio iz Domovine. Hrvatska težnja za samoodređenjem i odvajanjem od Srbije odnosno Jugoslavije, počiva na prirodnom pravu i ima duboko demokratske korijene. Međutim, tada još uvijek pretežno demokratska Europa nema sluha za legitimna, demokratska nagnuća većine Hrvata, Makedonaca, Crnogoraca. Geopolitički i gospodarski interesi Francuzke i Britanije ne ostavljaju prostora za slobodu malih naroda. U to se ujesen 1928. uvjerio demokrat staroga kova, prvi jugoslavenski ministar vanjskih poslova, a sad već zagovornik hrvatskoga osamostaljenja, dr. Ante Trumbić. Obilazeći Europu i o tome izvješćujući Pavelića i dr. Vladka Mačeka, Trumbić se susreće samo s krutom silom i prijezirom prema legitimnim hrvatskim zahtjevima. Beogradski nasilnici uživaju podporu tvoraca versailleskog poredka bez obzira na narodna i ljudska prava.  

Naslovna stranica Sadkovicheve rasprave

I Pavelićeve promemorije Družtvu naroda, pisane uzornim demokratskim stilom i nakićene uobičajenim instrumentima liberalno-demokratskih razprava, ostaju mrtvim slovom na papiru. Posve je ista sudbina promemorija koje upućuju emigranti iz redova HSS–a, August Košutić i Juraj Krnjević. Ženevski se gremij oglušuje i na desetke predstavki koje mu šalju Hrvati iz europskih i prekomorskih zemalja. Pavelić piše razprave na francuzkome i njemačkom jeziku, te upozorava diplomatske krugove i europsku javnost na to da će daljnje zatvaranje očiju pred beogradskim terorom dovesti do eksplozivne reakcije s nesagledivim posljedicama za europski mir. Sve ostaje uzalud: osim francuzke i britanske vlade i Družtva naroda, na hrvatske apele ostaju gluhe i američka odnosno kanadska vlada.

Da bi skrenula pozornost na neriješeno hrvatsko pitanje i istodobno osokolila narod koji u Domovini stenje pod diktaturom, ustaška organizacija se početkom tridesetih godina odlučuje na niz oružanih akcija, sabotaža i diverzija, od kojih su svakako najpoznatiji Velebitski ustanak (1932.) i po mnogočemu još nerazsvijetljeni atentat na Aleksandra u Marseilleu (1934.). U to vrijeme nastaju i temeljni programski, organizacijski i propagandni dokumenti Ustaškog pokreta, koji su nezaobilazni pri prosudbi ideoložkog profila ustaštva. Među njima posebno mjesto zauzimaju Ustav UHRO–a (1932.) i Ustaška načela (1933.)

U Ustavu Ustaše – hrvatske revolucionarne organizacije (UHRO) stoji (riječi u zagradama kasniji su umetci):

"I. Ustaša, hrvatska revolucionarna organizacija (oslobodilački pokret), imade zadaću, da oružanim ustankom (revolucijom) oslobodi izpod tuđinskog jarma Hrvatsku da ona postane podpuno samostalna i nezavisna država na cielom svom narodnom i poviestnom području.

II. Kada taj cilj bude postignut, ustaška će organizacija (pokret) braniti svim sredstvima državnu samostalnost Hrvatske i narodnu osebujnost hrvatskoga naroda, te se boriti za to, da u Hrvatskoj Državi uviek bude vladao samo hrvatski narod, te da on bude podpunim gospodarom svih tvarnih i duhovnih dobara u svojoj zemlji."

Međutim, programatski dokumenti daju ne samo načelan, obći, nego i izravan odgovor na pitanje o svjetskim ideoložkim razpravama. Odredba Glavnoga ustaškog stana br. G 16/33, od 13. prosinca 1933., precizira, naime, da se ustaška vojska mora odgajati u jednoj misli: da sav ustaški rad vodi do sigurne pobjede, do uspostave neovisne hrvatske države. Tu vjeru u pobjedu potrebno je stalno održavati na visini. Što se političkog odgoja tiče, "u ovom pogledu mora biti svaki ustaša na čistom, da samo ona vojska vrijedi, koja je odgojena u narodnom duhu. Naša vojska nije revolucionarna vojska, nego je ustaška. Ona će dizati ustanak cijeloga naroda proti neprijatelju, a ne neku revoluciju jedne stranke protiv druge unutar vlastitog naroda. Svaki ustaša mora znati, da je hrvatski narod dovoljno velik i jak, da može biti nezavisan i može imati svoju nezavisnu državu. Svaki ustaša nadalje treba znati gotovo na pamet Načela, što ih je Poglavnik napisao za ustaški pokret. Ta načela treba ustašama razčiniti i raztumačiti točku po točku. Iz tih načela je vidljiv politički i socijalni program ustaškog pokreta."

Prema temeljnim dokumentima Ustaškog pokreta, dakle, jedina svrha i cilj njegova postojanja jest uzpostava i obrana neovisne hrvatske države. Međutim, u jugoslavenskoj historiografiji ti su dokumenti – pogotovo Načela – površno interpretirani kao dokazi o čvrstome ustaškom naslanjanju na fašističku ideologiju. U tu su svrhu krivotvoreni i elementarni podatci o nastajanju ustaške emigracije, pa se htjelo tvrditi (a takav dojam je uglavnom uspješno i stvoren), da je ona izvorno i planski smještena u Italiju upravo radi ideoložkih razloga. Najprije četnik, a potom visoki dužnostnik UDB-e, pisac niza malo vrijednih publicističkih knjiga, Nikola Milovanović, ni po čemu ne odskače od niza svojih predšasnika kad tvrdi kako Pavelić nije slučajno otišao u Italiju. Jer, "on je sve više uviđao da u hrvatskom narodu ne uspeva da nađe dovoljno jak oslonac za ostvarenje svojih planova. Zato mu je tuđinska pomoć, a naročito pomoć Italije, bila neophodna. U to vreme Italija je bila jedina zemlja u Evropi u kojoj je fašistički režim bio duboko pustio svoje korene i, smatrajući sebe nosiocem fašizma, osećao se dužnim da pomogne slične pokrete u svetu."

Nešto ozbiljniji pisci istu će misao varirati na malo elegantniji, manje sirov način. Primjerice, Fikreta Jelić-Butić iz 11. točke Ustaških načela, u kojoj se predviđa da u Hrvatskoj ne može odlučivati nitko "tko nije po koljenima i po krvi član hrvatskog naroda. Isto tako ne smije o sudbini hrvatskog naroda i hrvatske države odlučivati ni jedan strani narod ili država", zaključuje da je "rasistička komponenta (bila) jasno izražena." Isto mišljenje dijeli i Ferdo Čulinović, koji u Načelima nalazi sljedeće "osnovne karakteristike": veliko-hrvatski nacionalni unitarizam, hrvatski nacionalni ekskluzivizam, državnopravni historizam, hrvatski nacionalistički šovinizam, hrvatski separatizam, vjersku pripadnost, klasni građanski karakter ustaštva, fašizam, rasizam, korporativizam i terorizam. Za Mladena Colića nema dvojbe kako je "ustaška ideologija nacistička i šovinistička, ne priznaje ravnopravnost naroda i rasa". Kritiku kapitalističkog sustava u Načelima on svodi na oponašanje nacionalsocijalizma i šovinizma, te tvrdi kako Ustaška načela "teorijski proklamiraju socijalnu organizaciju svih društvenih slojeva i grupa na principu korporativizma". Takve nebuloze se u nešto blažem obliku ponavljaju i nakon sloma Jugoslavije. Iako iz cjeline njezina teksta proizlazi da je svjesna da se ti pojmovi ne mogu olako vezati uz ustaštvo, Nada Kisić-Kolanović, primjerice, površno i jedva suvislo piše da su "nacionalni kriteriji u Načelima bili (...) 'totalitarno' i 'autoritarno' naznačeni."

Nasuprot tomu, strani pisci o ustaštvu pišu opreznije i objektivnije. Ernst Nolte drži da Ustaški pokret spada u "nacional-norevolucionarne terorističke tajne balkanske organizacije, poput srbske 'Crne ruke' ili makedonskog VMRO–a”, a ne u fašističke pokrete, od kojih ustaštvo razlikuje niz elemenata. Upozoravajući na neke Nolteove krive predočbe (koje mu je i sam Nolte u korespondenciji priznao), dr. Milan Blažeković je upozorio na to da je možda najprikladnija sistematizacija Taylora Colea, C. E. Blacka i R. L. Brahama, koji u knjizi "European Political Systems" Ustaški pokret svrstavaju u skupinu autoritarnih, ekstremističko-autonomičkih pokreta, skupa s VMRO-om i slovačkim autonomistima, dok u ekstremističko-fašističke pokrete spadaju finski Lapua-pokret, rumunjska Željezna garda i madžarski Strjelasti križevi.

Američki povjestnik James J. Sadkovich u svojoj izvrstnoj (na hrvatski, dakako, neprevedenoj) disertaciji ističe da su starčevićanski i unekoliko nacionalistički postulati (kulturne, vjerske i povijestne razlike između Srba i Hrvata, ništavost ujedinjenja iz 1918., srbska kulturna i moralna inferiornost, odvajanje kao jedino rješenje konflikta i upozorenje da je srbski imperijalizam prijetnja europskom miru) zajednički Paveliću s jedne i Mačeku odnosno HSS–u s druge strane. Za ustaštvo je povrh toga karakteristično bezuvjetno odklanjanje jugoslavenstva, naglašavanje važnosti oružane borbe, žrtve i ratničkih vrlina, te kulturno-rasna identifikacija sa neslavenskim Zapadom (dok su Srbi Iztok) kao i zadružna, korporativna seljačka ideologija (corporate peasantism). Ustaštvo je, naglašava Sadkovich, eklektično i počesto kontradiktorno: traži pomoć od fašističkih režima, a u člancima i propagandnim pamfletima poziva na stvaranje hrvatske seljačke republike. To se ne radi samo radi konkurencije prema HSS–u, nego i radi toga da bi se "ostavila otvorena vrata za suradnju s demokracijama". U negiranju jugoslavenstva i u pokušaju da prošire krug svojih pristaša, ustaše u prvo vrijeme kušaju pomiriti i Strossmavera i Račkoga sa svojim separatističkim i nacionalističkim nazorima. Jezično čistunstvo, teorija o gotskom podrijetlu, vjerska tolerancija i pozivanje na rasnu pripadnost bosanskih Muslimana hrvatskom korpusu, sve je to u funkciji otpora prema jugoslavenstvu i srbskom imperijalizmu. Utoliko je, nastavlja Sadkovich, ustaški rasizam (s obzirom da je uperen samo i jedino protu velikosrbstvu, uporaba nazivka rasizam ne će biti sasvim primjerena, op. T. J.), kulturni, a ne bioložki. Pavelićevo odklanjanje brutalnoga kapitalizma i neljudskog boljševizma, pa čak i sam kult Poglavnika, bitno se razlikuju od nacionalsocijalizma i fašizma. To je samo egzaltirana, borbenim, ratničkim duhom nadahnuta Starčevićeva odnosno Radićeva ideologija.

Ne samo njegovi apologeti, nego i odpadnici od pokreta (poput dr. Branimira Jelića), pa i kasniji oštri Pavelićevi kritičari (Eugen Dido Kvaternik) potvrđuju da Pavelić u prvih nekoliko godina emigracije nije pokazivao nikakvih simpatija prema totalitarnim ideologijama i sustavima.

Prema Jeliću, prvi tekstovi u ustaškim publikacijama, u kojima se javljaju stanovite, makar ograničene simpatije prema totalitarnim ideologijama, konkretno nacionalsocijalizmu (iako je ustaštvo u nekim segmentima, posebno na razini simbolike i ikonografije, kasnije pokazivalo stanovite sličnosti ne s nacizmom, nego s fašizmom), pojavili su se tek neko vrijeme nakon Budakova dolazka u emigraciju. Budak je, navodno bez Pavelićeva znanja, pohvalio način na koji se Hitler obračunao s E. Rohmom i suradnicima (30. lipnja 1934.), nalazeći stanovite simpatije prema Hitleru. Nije mi pod ruku došao taj Budakov tekst, pa ne mogu prosuditi je li posrijedi doista odraz simpatija prema Hitleru, ili je pak taj tekst odraz animoziteta između Jelića i njega. Možda je Budak potezanjem tog primjera htio ojačati svoj ponešto klimav autoritet u logoru na Liparima.

Međutim, ako se tijekom liparskog razdoblja i dogodilo takvo zastranjenje, ono je bilo izolirano. Talijanski redarstveni izvori, kao dokumenti prvoga reda, potvrđuju da su uzaludnima ostali svi talijanski pokušaji da se razočarane ustaše na Liparima zabavi i impresionira propagandom o dostignućima fašizma, pa čak i o snazi moderne talijanske i njemačke vojske. Sami Talijani pokislo priznaju kako njihova nastojanja nisu nailazila na plodno tlo.

Paveliću i ustašama vrlo neskloni L. Hory i M. Broszat upozoravaju na to da talijansko-ustaške veze ne potječu iz kakvih ideoložkih bliskosti i afiniteta, nego iz vanjskopolitičkih interesa. Sadkovich čak ne ostavlja nikakve dvojbe: nema nikakvih znakova da bi se ustaštvo priklonilo fašizmu ili da bi ga Italija podupirala zbog ideoloških afiniteta. Pritom valja na umu imati da je u Jugoslaviji zavedena diktatura koja je imala mnoga obilježja fašizma, a da su tu i takvu diktaturu sustavno i temeljito podupirale baš one zemlje koje su se neprekidno pozivale na demokraciju i demokratska načela. Dakako, njihova podpora diktatorskom režimu također nije bila motivirana ideoložkim razlozima, nego težnjom da se očuva Jugoslavija. To će vremenom imati sve izraženije posljedice na profiliranje ne samo hrvatske emigracije, nego i emigrantskih pokreta, poniklih u drugim europskim narodima.

U poratnoj iztrazi pred jugoslavenskim komunističkim vlastima, general Ante Moškov osvrnuo se i na način na koji su u emigraciji tretirana ideoložka pitanja. Iako sve izkaze iz iztrage valja uzeti oprezno, drugi izvori i svjedočenja potvrđuju točnost Moškovljeve ocjene. On, naime, izričito naglašava kako je skupina od petsotinjak interniranih ustaša na Liparima bila raznorodna u "ideološkom, ekonomskom i socijalnom" pogledu. Bilo je među njima, kaže Moškov, od "zagrijanih fašista, HSSovaca, demokrata i liberala do socijalista", ali ih je sve na okupu držala ideja "vlastite slobodne države Hrvatske", kao i "vjernost i poslušnost Poglavniku".

Na saslušanju pred dužnostnicima Gestapoa, 24. veljače 1937., Mladen Lorković je ponovio kako je "jedini cilj postojanja ustaške organizacije (jest): stvaranje nezavisne hrvatske države", što je, uostalom, i stanovište čitava hrvatskog naroda. I Trumbića je, prigodom njegova susreta s Pavelićem u Palermu, u kolovozu 1936., zanimalo Pavelićevo odnosno ustaško stajalište o ideoložkim pitanjima, pa mu je i tada šef Ustaškog pokreta kazao kako je riječ o narodnome, a ne ideološkom pokretu. Smisao političke aktivnosti jest uspostava neovisne Hrvatske. Stoga su sve veze s inozemnim političkim čimbenicima uvjetovane vanjskopolitičkim razlozima. Uostalom, i Maček je stranomu tisku, u travnju 1939., na upit o tome kako bi postupio da mu se obrate diktatori, izjavio: ako dođe Mussolini i ponudi Hrvatima pomoć za stjecanje autonomije (autonomije, nota bene. Op. T. J.), on će klicati "Bravo, Mussolini!". U istoj će situaciji kliknuti i "Bravo, Hitleru!" odnosno "Bravo, Chamberlain!". Hrvati, ističe Maček, teže autonomiji, ali unutar, a ne izvan jugoslavenskih granica. Na isti je način u emigraciji rezonirao Pavelić, s jednom bitnom razlikom: on je težio stvaranje neovisne Hrvatske izvan Jugoslavije, a ne autonomne ("slobodne") Hrvatske u Jugoslaviji.

NEUSPIO POKUŠAJ UDVARANJA HITLEROVOJ NJEMAČKOJ

Činjenica da je "fašizam ipak digao Italiju iz bijede i sasvim je preporodio", fascinirala je, prema Radici, i jednoga demokrata staroga kova, poput Ante Trumbića, koji je dometnuo: "Mi o tome moramo voditi računa." Dakako, Trumbić je pritom imao na umu prije svega nacionalne razloge, pa je, posebice nakon 1935., govorio kako Hrvatima ostaje čekati promjene koje svakako imaju doći: "Hitlerova Njemačka i Mussolinijeva Italija predstavljaju novu snagu, ispred koje snage Engleske i Francuske ne samo da su zastarjele, nego su i zakržljale. Hrvati se moraju orijentirati više prema tim novim snagama, gdje postoje veća shvaćanja za njihove interese, nego li je to slučaj u Parizu i u Londonu. Za nas Hrvate svakako je osnovna i bitna činjenica, da se oslobodimo Beograda, koji nas je potpuno opljačkao, zasutavio naš napredak i bacio stotinu godina unatrag u našem razvoju. Ako to budemo mogli ostvariti posredstvom Rima i Berlina, zašto ne? (...) Kad bude došlo do glavnog i odsudnog okršaja, osjetit će Srbi. Hrvati se ne će boriti za Jugoslaviju, pa makar to od njih tražili i London i Pariz, jer su se i francuska i engleska diplomacija i suviše poistovjetili s interesima Srba i srbijanske prevlasti u Hrvatskoj."  

Crljenov komentar Ustaških načela

Izišavši 1936. iz talijanskog zatvora, Pavelić je poduzeo niz koraka kako bi ohrabrio svoje pristaše u emigraciji i kako bi doznao raspoloženje domovinskoga političkog vodstva. U tu se svrhu sastaje s Trumbićem u Palermu, te dr. Mačeku preko V. Košaka, A. Sabljaka i dr. šalje niz poruka i upita. Iz Mačekovih odgovora doznaje ono što je hrvatskim nacionalistima u domovini bilo već poznato: Maček je definitivno odustao od zahtjeva za državnom neovisnošću Hrvatske, pretvorivši se u jugoslavenskoga reformista. To Pavelića sili na nove korake, na preuzimanje odgovornosti za sudbinu naroda i na – prvi put – makar prešutno osporavanje Mačekova vodstva.

Odavno protjeran iz Austrije (koja je, uostalom, sve nestabilnija), nepoćudan u Madžarskoj, koja je još u proljeće 1934. tajnim sporazumom s Beogradom zabranila djelovanje hrvatske emigracije i raspustila ustaške logore, Poglavnik Ustaškog pokreta razočaran je i Italijom, koja ga je bacila u tamnicu i upravo 1936. prionula sporazumijevanju s Jugoslavijom. Radi toga Pavelić pod izlikom "liječenja u Švicarskoj" kuša napustiti Italiju. Međutim, to mu ne polazi za rukom: atentat u Marseilleu učinio ga je poznatim i opasnim. Kad se ta mogućnost izjalovila, a od Britanije i Francuzke nije se moglo nadati pomoći, kao ni od Staljinova SSSR–a, koji je u međuvremenu stao u frontu branitelja europskog status quoa, Pavelić se obraća jedinoj još preostaloj europskoj velesili – Njemačkoj.

U Njemačkoj, poglavito onoj Hitlerovoj, nacionalsocijalističkoj, hrvatski politički emigranti nisu bili obljubljeni. Početkom 3O-tih godina hrvatske su emigrante trpjeli, a u manjoj mjeri pomagali njemački liberalni i socijaldemokratski krugovi, dok su im kod nacionalsocijalista, piše dr. Branimir Jelić, vrata bila stalno zatvorena. Stoga je Hitlerov dolazak na vlast označio prekid hrvatske djelatnosti u Njemačkoj. Ipak su preko Karla Potthoffa, zeta Slavka Kvaternika, uspostavljeni stanoviti dodiri s krugom oko A. Rosenberga i njegova stranačkoga Vanjskopolitičkog ureda {Aussenpolitisches Amt). Te su veze održavane i u budućem razdoblju, ali nema dovoljno podataka o njihovu intenzitetu.

Pavelić se, prema Jeliću, podsmjehivao Mussolinijevim i Hitlerovim totalitarističkim frazama, a posebno se izrugivao Rosenbergovim kvaziteorijskim magluštinama. Ipak se Rosenbergov krug, očito iz obavještajnih razloga, zalagao za trpljenje vrlo ograničene ustaške djelatnosti. Ona se, kako je bilo razvidno iz dokumenata, koje je Gestapo i 1937. u dva navrata stavio na uvid jugoslavenskoj policiji, sastojala u međusobnom komuniciranju i šifriranim pismima, koje su ustaški emigranti razmjenjivali s Pavelićem i drugim prvacima pokreta u Italiji i drugdje. Nije bilo ničega, na temelju čega bi se moglo zaključiti da planiraju terorističke akcije, ili uopće podhvate, zbog kojih bi trebalo protiv njih zametnuti iztragu. U svakom slučaju, nema nikakve podloge za postavku jugoslavenske historiografije, da su veze između ustaške emigracije i nacista bile "stalne i neprekidne, produbljavajući i proširujući" se sve do travanjskog rata.  

Pitanjima društveno-političkog sustava posebno se bavio V. Rieger

Naprotiv, državna tijela i posebno njemačko ministarstvo vanjskih poslova nisu odobravali bilo kakve veze s hrvatskim separatistima, pa su već u studenome 1933. njemačke vlasti prihvatile jugoslavenske prosvjede i poduzele korake, kako bi se onemogućila hrvatska separatistička promičba i posebice djelovanje ustaške jezgre pod Jelićevim vodstvom. Kad je razrožnost između Vanjskopolitičkog ureda NSDAP–a i Ministarstva vanjskih poslova predočena Hitleru, on je (također u studenome 1933.) ocijenio da bi daljnje postojanje ustaških novina na području pod njemačkim vrhovništvom obteretilo njemačke odnose s Jugoslavijom. Rosenbergu je poručio da, općenito govoreći, ne treba preuveličavati važnost emigranata. Time je jasno stao na stajalište ministarstva vanjskih poslova, a potom je 25. siječnja 1934. utrnuta djelatnost ustaških listova u Berlinu.

Programska promemorija Goebbelsova ministarstva propagande od 3. travnja 1934. jasno je govorila kako je cjelovita Jugoslavija jedan od ključnih njemačkih interesa. Štoviše, u to vrijeme – kad još nije uspostavljen savez između Trećeg Reicha i Italije – u promemoriji se ističe kako će se Njemačka uvijek protiviti talijanskim težnjama za razbijanjem Jugoslavije. Praktično istovjetno stajalište sad je zauzeo i Rosenbergov Vanjskopolitički ured, kako proizlazi iz analize političke situacije u jugoistočnoj Europi, sastavljene 27. listopada 1934.

I idućih godina službena Njemačka nije imala razumijevanja za hrvatsko pitanje. Njihov je strateški cilj bila gospodarska (a potom i politička) ekspanzija prema Jugoistoku, a konfrontacija s Beogradom Berlinu nikako nije odgovarala već i zbog austrijskog pitanja. Ono što je ujedinjavalo Nj emačku i Jugoslaviju, bila je borba protiv restauracije Habsburga, pa je Berlin znao cijeniti to što je Jugoslavija pokazivala pripravnost šutke prijeći preko Anschlussa. Prijateljstvo s Beogradom za Njemačku je predstavljalo solidno sredstvo borbe protiv talijanskih izrazito protunjemačkih (a dijelom i protujugoslavenskih) kombinacija o savezu Italije, Madžarske i Austrije pod talijanskim vodstvom. U Berlinu je postojala i bojazan da bi se Hrvati i Slovenci, u slučaju razpada Jugoslavije, približili Austriji i eventualno Madžarskoj, što bi bitno otežalo izvedbu plana o pripajanju Austrije Njemačkoj.

U svakom slučaju, valja voditi računa o tome da je obstanak Jugoslavije (naslonjene na Njemačku) bio Hitlerov strateški cilj, a da je baš u vrijeme kad su neki hrvatski emigranti stupili u prvi dodir s Rosenbergom, Beograd bio na korist Berlina udomio austrijske nacionalsocijaliste nakon neuspjeloga državnog udara u Austriji. Postupak prema hrvatskim političkim emigrantima nakon atentata u Marseilleu pokazuje da između njemačkih nacista i hrvatskih nacionalista nisu postojale ni političke ni ideoložke veze i blizkosti.  

Suradnja, časopis za hrvatsko-njemačku suradnju, broj iz listopada 1943. posvećen djelu Ivana Meštrovića

Upravo takvoj Njemačkoj faktički prisiljen je obratiti se Pavelić u ime hrvatskih nacionalista. Stoga on krajem listopada 1936. dovršava obsežniji elaborat pod naslovom Hrvatsko pitanje, te ga dostavlja njemačkomu ministarstvu vanjskih poslova. Posve je razumljivo da u tom tekstu u znatnoj mjeri podilazi njemačkim predočbama, planovima i nacionalno-ideoložkim krilaticama. Sve zlo on svaljuje na poredak stvoren u Versaillesu, koji je označio napuštanje načela narodnoga samoopredjeljenja, koje su sami saveznici u Prvome svjetskom ratu bili proklamirali. Radi svojih su sebičnih ciljeva neke narode prisilili da žive u višenacionalnim državama (poput Hrvata), a nekima su, protivno njihovim željama, onemogućili živjeti u jednoj državi (slučaj Njemačke i Austrije). Jugoslavenska je država, nastavlja Pavelić, izgrađena na dvjema fikcijama. Prva je, da su Srbi i Hrvati jedinstven narod, a druga, da Hrvati žele Jugoslaviju. Nijedno ni drugo nije istina, baš kao što nisu istinite tvrdnje Beograda da su Srbi znatno brojniji i da predstavljaju, za razliku od Hrvata, važan vojnički i gospodarski čimbenik. Hrvati katoličke i muslimanske vjeroizpovijedi zapravo su brojniji od pravoslavnih. S obzirom na geopolitički položaj Hrvatske i brojnost hrvatskog naroda, u slučaju rata ne će biti svejedno, na kojoj će strani biti hrvatski narod, "a on će bez sumnje i prirodno stajati na strani neprijatelja Srbije."

Kako bi upozorio na to da su inozemne predočbe o Hrvatskoj pogrješne već i zbog toga što se pod pojmom Hrvatska najčešće podrazumijeva samo Banska Hrvatska, Pavelić ukratko prepričava povijestni razvitak, koji je doveo do toga i ističe da hrvatski povijestni i etnički prostor obuhvaća više od 100.000 četvornih kilometara. Potom prelazi na objašnjavanje uloge i zadaća Ustaškog pokreta: on teži uzpostavi slobodne i neovisne hrvatske države na cjelokupnome povijestnom i etničkom prostoru. Za taj je cilj tisuće i tisuće hrvatskih boraca već položilo život. "Iz prozirnih razloga oklevetali su neprijatelji hrvatski oslobodilački pokret i tvrdili, kao da bi on bio u službi ove ili one susjedne države ili da se bori za politički ili dapače teritorijalni probitak nekog tuđeg naroda, ali događaji zadnjih godina kaznili su ih kao lažce. Naravno, da hrvatski narod traži u svojoj borbi za slobodu prijatelja, jer se još nikada ni jedna nacija iz sličnog položaja nije barem bez moralne podpore izvana mogla sama osloboditi. Iz toga se pak nikako ne smije zaključiti, da se hrvatska oslobodilačka borba vodi za probitak bilo koje strane države ili dapače, da je od takve upravljana."

Nije naodmet ovdje spomen–uti da ovaj Pavelićev tekst u Bogdanovoj (1942.) i Požarovoj (1995.) redakciji ne sadrži vrlo važan odlomak. Riječ je o dijelu, u kojem Pavelić brani Hrvate od obtužbi da su skloni savezu s Austrijom i Madžarima, a šire se i druge izmišljotine "koje sa prvom što je u proturječju, kao n. pr. da hrvatski oslobodilački pokret ide za podjarmljivanjem hrvatskih područja Italiji. U Francuskoj šire zastupnici Male Antante opet glasine, da je hrvatski oslobodilački pokret skroz nacionalsocijalistički i da isključivo radi za interese Njemačkog Reicha. Sve ove protivurječne izmišljotine imaju samo svrhu, da hrvatski oslobodilački pokret kod pojedinih evropskih vlasti politički i moralno izvrgnu ruglu."

Podsjećajući na to da je Hrvatima uslijed krutog diktata velesila "kao jedini otvoreni put preostao put revolucionarne djelatnosti i revolucionarnog naoružanja", Pavelić izražava nadu da bi "od nove Njemačke mogao hrvatski narod očekivati puno razumievanje za svoju junačku borbu protiv Versaillesa." Znajući, međutim, i više nego dobro da "nova Njemačka" nije sklona Hrvatima, on sada poseže za strunama za koje predpostavlja da će se u Berlinu rado slušati. Stoga u nabrajanju "neprijatelja Hrvatskog oslobodilačkog pokreta" kuša naći dodirne točke s interesima te "nove Njemačke", pa odmah iza "srbske državne vlasti" (ne srbskog naroda!), na drugo mjesto stavlja "međunarodno slobodno zidarstvo", i to zbog toga što je u Jugoslaviji cijela državna vlast u rukama slobodnih zidara, koji su se i na jugoslavenskoj i na međunarodnoj razini uvijek postavljali kao zaštitnici jugoslavenske države, te krvni neprijatelji hrvatskoga nacionalizma i separatizma. Na trećem mjestu je židovstvo, s obzirom na to da je židovstvo, koje u rukama drži "skoro sveukupno novčarstvo i gotovo svu trgovinu", odano Beogradu, koji ga koristi za slabljenje hrvatske narodne snage. Zbog toga je židovsko oduševljenje za Jugoslaviju tako veliko, da su "svoju prvu zašumljenu površinu u Palestini nazvali 'Šuma kralja Petra Karađorđevića'". Povrh toga je u njihovim rukama sav tisak, koji ogorčeno napada ne samo Hrvate, nego i Njemačku (sic!).

Bez obzira na to što je riječ o propagandnom spisu u kojem se židovska suodgovornost za težak položaj Hrvata u Jugoslaviji nedopustivo generalizira, valja uočiti da ovaj napadaj na židovstvo, inače prilično neuobičajen u retorici hrvatskih nacionalista, i ne pokušava naći svoje opravdanje u kakvome rasnom antisemitizmu, nego isključivo u nacionalnim razlozima: on je zapravo napadaj na Beograd, koji instrumentalizira jugoslavenske i hrvatske Židove u borbi protiv hrvatske težnje za neovisnošću.

Četvrti je neprijatelj (a njemu Pavelić posvećuje daleko najviše prostora) – komunizam. Beograd u zajednici sa Židovima, unatoč svomu antikomunizmu, potiče komunizam u Hrvatskoj, i to samo radi raztakanja hrvatskoga nacionalizma, i radi toga što su jugoslavenski komunisti tvrdi Jugoslaveni. Prividan antiboljševizam Karađorđevića potječe, prema Paveliću, zapravo iz smione nade da bi se možda mogli popeti na rusko carsko prijestolje.

Unatoč podilaženju Berlinu, Pavelićev je spis naišao na gluhe uši. Njemačke su vlasti početkom 1937. zatvorile prvake hrvatske nacionalističke emigracije u Reichu, Lorkovića, Jelića, Artukovića i Gavranovića, a Pavelićevi pokušaji da ih oslobodi, ostali su bez uspjeha. Još jedan od najbližih Pavelićevih suradnika, podpukovnik Ivan pl. Perčević Odavna, međuratno je razdoblje proveo uglavnom u Beču. Kao madžarskoga državljanina, oženjena polužidovkom, barunicom West, Nijemci su ga nakon pripajanja Austrije Trećem Reichu konfinirale u Schwerinu. Na zamolbu Stojadinovićeve vlade, njemačke su vlasti postrožile nadzor nad svim hrvatskim emigrantima. Iako će pod njemačkom vlašću ostati šaka ustaša, njezina će politička i svaka druga aktivnost biti onemogućena sve do travnja 1941., kad su započele vojne akcije protiv Jugoslavije. I Mačekovi pokušaji da pri pregovorima o autonomiji uplaši Beograd kontaktima s Berlinom, u Njemačkoj će naići na otklon. Goring je bio jasan: ako Hrvati misle da o vanjskopolitičkim pitanjima trebaju razpredati s kojom stranom vladom, onda neka to čine u Rimu, a ne u Berlinu.

I kao što će Maček biti prisiljen tajno pregovarati s Cianom, tako i Pavelić ostaje mimo svoje volje u Italiji. Odbijen od Nijemaca, on se u jednome letku, koji nije datiran ali vjerojatno potječe iz studenoga 1937., osvrće na ideoložka pitanja, ali se ujedno obračunava s Mačekovim zaokretom i jasnim znakovima sporazumaštva domovinskoga političkog vodstva, pa piše:

"Ustaški pokret nije nastao niti je osnovan radi i u svrhu kakovih ideoloških maksima općenite naravi, nego kao revolucionarni pokret za oslobođenje hrvatskoga naroda ispod tuđeg gospodstva i za uspostavu samostalne i nezavisne države Hrvatske. Stoga nije nikada bila niti može u buduće biti zadaća toga pokreta, tratiti vrijeme i sile u raščišćavanju ideoloških pitanja, nego u praktičnom radu i borbi za postignuće postavljenoga cilja, postignuće koga je i uvjet za svaki život hrvatskog naroda. Razumije se samo po sebi, da je pokret obilježen i izvjestnom ideologijom, nu ta je označena u 'Načelima'. Glavna bit tih načela jest hrvatski državni i narodni individualitet, te načelo, da odluke o sudbini hrvatskoga naroda te o njegovim životnim političkim, gospodarskim, socijalnim i kulturnim pitanjima ne može (!) odlučivati nitko, tko po porijetlu (!) nije član hrvatskoga naroda. To znači, da zakone može stvarati samo narod po svojim zakonitim zastupnicima, a naravno da za rad na izvršenju tih zakona, jednom stvorenih tim zakonitim putem, nema nikakovih ograničenja. To znači da od rada u Hrvatskoj nije isključen nitko, napose ne od života u njoj, tko živi i radi u skladu sa narodnim interesima. To znači, da pokret ideološki odgovara potpuno tradicionalnom shvaćanju i težnjama hrvatskoga naroda, te nije plod a niti natrušen nikakovim tuđinskim ideološkim zasadama. U načelima je napose označeno, da narod sačinjava hrvatsko seljaštvo, iz koga proističu i pripadnici ostalih stališa, u koliko su hrvatskoga porijetla. Pokret stoji nepokolebivo na stanovištu, da je najbitnije u sadašnjici uspostaviti hrvatsku državnu samostalnost na cijelom hrvatskom povijesnom i neprekinutom etničkom teritoriju. Dok to nije postignuto, potpuno su iluzorna sva ideološka i politička i socijalna pregnuća, jer se dotle u našoj domovini živi politički i socijalno onako, kako to propisuje neprijatelj, koji to nameće po svojim načelima i po svojoj ideologiji, koja je konkretno potpuno oprečna i protivna onoj hrvatskoga naroda. Stoga sav rad i borba mora biti skoncentrirana na oslobođenje, a sve drugoje gubljenje vremena i narodnih snaga, u koliko ne služi čak i običnoj demagogiji, tjeranoj u nepoštene lične i stranačke svrhe. Načelo je pokreta, da se oslobođenje može postići samo borbom, a ne sa kakovim sporazumom ili dogovorom. To je načelo potpuno utvrđeno dogođajima prošlosti... (...) U borbi za postavljeni cilj ne može pokret praviti kompromisa, niti sa osobama niti sa strankama, koje ne stoje potpuno na stanovištu hrvatskoga narodnoga i državnoga individualiteta, i koje stoje u bilo kakovim pregovorima ili razgovorima sa neprijateljem, nego ih mora pobijati baš kao i neprijatelja. Pokret ne odbija pomoći inozemstva za postignuće cilja... (...) Pomoć iz vana u danom momentu je samo olakšanje postignuća uspjeha. (...) Propovijedanje pacifizma u sadanjem stadiju borbe hrvatskoga naroda smatra pokret izdajom narodne stvari..."

Svoj obračun s komunizmom nastavit će Pavelić i 1938., objavljujući u Sieni, pod pseudonimom A. S. Mrzlodolski, knjigu Strahote zabluda (Errori a orrori). Na temelju tad već dobro poznatih podataka o "čistkama", koje su se zahuktale 1936., strahotama staljinskih logora i tragičnim iskustvima dvadesetljetne vladavine boljševika, Pavelić se okomljuje na komunizam i – slično kao i mnogi tadašnji političari i politički promatrači, razočarani slabostima zapadnih demokracija – suprotstavlja mu fašizam, jer je, po Pavelićevu sudu, posve krivo fašizam shvaćati kao antitezu demokracije. On je nasljednik demokracije (koja, dakle, spada u prošlost), pozvan da bude antitezom komunizma. U isto to vrijeme Ustaškom pokretu i Paveliću odani listovi u SAD, Kanadi ili Argentini pjevaju apoteoze demokratskim sustavima u kojima žive tamošnji hrvatski iseljenici. Kasnije, nakon uzpostave države, vanjske manifestacije fašizma bivaju dosta česte: u hrvatskoj se ikonografiji i simbolici poseže za talijanskim, rjeđe njemačkim uzorima. Iskreni pobornici fašizma i nacionalsocijalizma ostaju marginalni, a njihovo stranačko organiziranje čak zabranjeno. Ipak, javno se na sva usta slave i veličaju i Mussolini i Hitler. Nije pritom riječ samo o ograničenom suverenitetu. Bilo je u tome i oponašateljske gluposti, ali i nastojanja da se popuštanjem glede oblika sačuva sadržaj. Tako se događa paradoks da vlasti koje su u Hrvatsku uvele posve nehrvatski "rimski pozdrav", oštro negoduju zbog toga što Talijani u anektiranom dijelu Dalmacije sile hrvatski živalj na pozdravljanje tim istim "rimskim pozdravom". S druge strane, kao što su Arapi, čezneći za njemačkom pomoći u borbi protiv britanskih kolonijalnih gospodara, vezli i isticali kukaste križeve, tako se u Hrvatskoj počinje utjecati Njemačkoj u odporu protiv talijanskih presizanja.

Ipak, na ideoložkom planu najskuplja cijena plaćena je tzv. rasnim zakonodavstvom: želeći priskrbiti njemačku podporu u pregovorima o razgraničenju s Italijom, hrvatski se politički vrh odlučuje na donošenje protužidovskih propisa. Postoji niz objavljenih svjedočanstava, da su na donošenju rasnog zakonodavstva inzistirali Nijemci. Oni su, štoviše, prosvjedovali zbog nakane hrvatskih vlasti da restriktivnim mjerama podvrgnu samo novodoseljene Židove, tj. one koji su pred rat zbog progona u Austriji, Češkoj i dr. doselili u Hrvatsku, dok bi se starosjeditelje, Židove integrirane u hrvatsko društvo, poštedjelo. Ta se nakana izjalovila: nastojanje političkog vrha NDH da zbog vanjskopolitičkih razloga, odnosno nepostojanja alternative koja bi težila uspostavi neovisne a demokratske hrvatske države, posvjedoči svoju lojalnost Osovini i "novomu europskom poredku", životima je platila većina hrvatskih Židova i Roma. Ujedno je ojačano unutarnje nezadovoljstvo, koje je krijepilo pobunu ne samo protiv režima, nego i protiv države, koja je na jednoj strani imala himbene "saveznike", a na drugoj otvorene neprijatelje...!!]

(Svršetak)