Osvrti i prikazi

ZABORAVLJENE HRVATSKE ŽRTVE FAŠIZMA

Povodom knjige Roka Ivande: Logor Molat. Prešućeni simbol stradanja hrvatskog naroda

Piše: Tomislav JONJIĆ

Kako se u Hrvatskoj uobičajilo – uz odobravanje neovisnog tiska i pljesak državnih struktura – antifašistima nazivati samo staljiniste, podsjećanje na hrvatske borce protiv fašizma i hrvatske neboljševičke žrtve fašizma predstavlja grub nasrtaj na intelektualni i moralni konformizam takozvane hrvatske takozvane inteligencije. Dok su nekad, u Bachovo doba, u doba "Khuena bana i madžarske tame", u doba batinaškog oslobođenja po opančarskoj srpskoj soldatesci, koja je svoje junaštvo dokazivala na način nezabilježen u povijesti vojništva – bijegom preko albanskih gudura, ili u doba vješalima i bičem obilježene diktature Njegova Veličanstva Kralja Aleksandra Karađođevića, njegovih nasljednika, adepta i pripuza (vukovogoričkih i onih drugih), pa i u doba boljševičke Narodne Republike, koja je krv lijevala u potocima, najznatniji hrvatski intelektualci održavali luč narodnog dostojanstva, ponosa i duhovnog – nekad čak i tvornog, ne jednom oružanog – otpora, današnji je konformizam naše kvazieuropske, zapravo snobovske inteligencije dosegao tako zastrašujuće razmjere, da postaje možda najvažnijim obilježjem suvremene Hrvatske.  

Ako je temeljno svojstvo intelektualca dvojiti o svemu, propitivati sve baštinjene predodžbe i ne klimati s klimavcima, onda Hrvatska ostaje bez inteligencije, postajući tako ne samo otpadištem za prljavu industriju i tržištem za jeftinu i zastarjelu robu zapadnjačkih trgovačkih magnata, nego i duhovnom kolonijom koja se sprema izgubiti posljednje ostatke svoga identiteta. Jer, hrvatski se umjetnici i filozofi, povjesnici i sociolozi bez otpora prepuštaju mainstreamu ideologije potrošačkog totalitarizma, gubeći tako ono što ih čini intelektualcima. Ne braneći ni vlastitu čast, oni, razumljivo, ne ustaju ni u obranu nacionalnog identiteta, držeći ga zastarjelim prirepkom, kojega u interesu novoga svjetskog poredka valja amputirati, odstraniti kao slijepo crijevo povijesti. Pritom kao da ne žele vidjeti, da time što nam svojom šutnjom i svojim primjerom propovijedaju kako bogatstvo nije u različitosti, nego u uniformnosti, i sami postaju brojevi, kreature bez značenja i smisla.

Apoteoza zločina, a ne žrtve

Izmjena imena zagrebačkoga Trga hrvatskih velikana u Trg žrtava fašizma simboličan je čin, koji nema ama baš nikakve veze s nedužnim žrtvama koje su od 1919., a pogotovo od 1922. do 1945. pale na poganskom oltaru zločinačke fašističke i nacionalsocijalističke ideologije. Odluka zagrebačkih državnih i gradskih vlasti herostratski je i kukakvički čin besprizornih skorojevića koji za šaku zobi za tuđi račun obavljaju prljave poslove. Svima njima se, doduše, u naravne predke i duhovne prednike ne mogu ubrojiti kvislinzi i herostrati, koji su 1945. na tome istom trgu srušili minarete i okrutno smaknuli Ismeta ef. Muftića, člana prvoga Hrvatskog državnog vodstva (1941.), pokazujući tako čemu se mogu nadati hrvatski muslimani. Nisu svima njima ideološki očevi oni mržnjom zaslijepljeni bjesomučnici, koji su nekoliko stotina metara zapadnije obeščastili središnji gradski trg skidajući spomenik banu Mačiću. Ali, i oni 1945. i ovi 2000. šalju jednu te istu poruku. A tu poruku i 1945. i 2000. kao apoteozu svomu djelu doživljavaju Rade Bulat, Jure Bilić, Stipe Šuvar i njima slični slobodoljubivi, napredni, pače europski orijentirani građani, koji su, zbijeni uz avangardu radničke klase i svoj Centralni komitet, s gnušanjem odbijali i, evo, odbili rovarenja reakcionarnih snaga.  

Groblje molatskih logoraša

Nema, naime, nikoga koji će izmjenu naziva Trga hrvatskih velikana doživjeti kao epitaf Vladimiru Gortanu. Kad se budu mijenjale natpisne ploče, nikomu ne će na pamet pasti Stipe Lozica kojemu je 1943. u Spremnosti dirljive i ujedno optužujuće nadgrobne stihove ispjevao Frano Alfirević {Lozicu Stipu ubiste / kipara divnog / zašto, o zašto / pitam te, talijanska mašto...). Nitko se ne će sjetiti duševnih muka biskupa Jerolima Milete, Eraesta Radetića ili o. Bože Milanovića, a kamoli Vlade Jonića ili Luke Marčinka. Nitko se ne će sjetiti hrvatskih seljaka iz Lovreća kod Imotskoga, koji su živi spaljeni u kamenoj, još uvijek postojećoj kući usred sela. Nitko se ne će sjetiti pokolja u Gatima iznad Omiša, note Sambugnach, sapunice, ricinusova ulja, ni molatskih žrtava.

A upravo potonjima svoju knjižicu Logor Molat. Prešućeni simbol stradanja hrvatskog naroda (Matica hrvatska Šibenik, 1999., 52. str.) posvećuje šibenski nastavnik Roko Ivanda. Ivanda je i sam logoraš: u proslovu napominje kako je kao jednogodišnji dječak, skupa s čitavom obitelji, odveden u talijanski koncentracijski logor na Molatu. Kakva je mogla biti krivica jednogodišnjeg djeteta? Nikakva, ili ipak velika? Velika. Jer, bio je kriv radi toga što je pripadao nižoj rasi, onoj čije su knjige i spomenike potomci Vergilija i Dantea palili i rušili, nakani bezobzirno istrijebiti te šćavune i zatrti im spomen, kako bi na Sredozemlju moglo niknuti novo Rimsko carstvo pod čizmom zlokobnoga operetnog vojskovođe, fašističkog diktatora Benita Mussolinija.

Nepoznat broj umrlih i ubijenih logoraša

Koliko je iskrene skrbi za hrvatske žrtve fašizma pokazivala jugoslavenska antifašistička vlast, rječito govori podatak kojega Ivanda u više navrata ističe: ni danas, skoro šezdeset godina od tih mračnih događaja, ne zna se ni ukupan broj logoraša, ni broj ubijenih odnosno umrlih u tom logoru, koji je bio jedan od stotinjak talijanskih logora za ljude, ne samo Hrvate, s istočne obale Jadrana. Time se nitko sustavno i znanstveno ne bavi, pa procjene o broju interniraca osciliraju od 10.000 do 30.000. Jugoslavenska je Državna komisija za ratne zločine 1946. ustvrdila da je u talijanskim logorima bilo internirano ukupno 90.000 ljudi, od kojih je najviše prošlo kroz molatski logor.  

Dio popisa interniranih

Talijanski koncentracijski logor na otoku Molatu počeo je "raditi" 30. lipnja 1942., te je kao takav funkcionirao sve do rujna 1943., do pada Italije. Ustrojenje radi interniranja hrvatskog pučanstva iz sjeverne i srednje Dalmacije. Osim rublja, uhićenik je mogao ponijeti samo jedan pokrivač, a glađu i žeđu mučeni internirci spavali su na goloj zemlji. Prema sjećanjima preživjelih, u logoru bi se znalo naći i do 3.500 osoba, a ilustrativan je i podatak, da je talijanska posada na Molatu bila brojnija od lokalnog pučanstva: dosezala je i do 500 vojnika te 180 oružnika. Stariji žitelji Molata navode, da je na logoraškom groblju pokopano više od 1000 ljudi. Radi prenapučenosti logora i teških uvjeta života u njemu, talijanske vlasti u studenome 1942. preseljavaju 2.000 interniraca na Apeninski poluotok, a ravnatelj logora 25. studenoga 1942. izvješćuje guvernera Giuseppea Bastianinija, da su od 30. lipnja do 25. studenoga 1942. umrla 422 logoraša, tj. u prosjeku skoro trojica dnevno.

Unatoč tomu, zbog povreda međunarodnoga ratnog prava u molatskome koncentracijskom logoru nitko nije suđen. Jugoslavenske antifašističke vlasti nisu se potrudile žrtvama fašizma priskrbiti kakvu pomoć ili im osigurati prava bilateralnim ugovorima. Ni s hrvatskim vlastima molatski logoraši nisu bili bolje sreće. Udruga zatočenika se 6. studenoga 1998. obratila pismom podpredsjedniku vlade i ministru vanjskih poslova dr. Mati Graniću, zahtijevajući da se pitanje njihova obeštećenja raspravi s talijanskim vlastima. Nu, kad je pred Hrvatskim državnim saborom zastupnik Paško Bubalo zatražio očitovanje predsjednike vlade, Zlatko Mateša mu je uzvratio "da mu spomenuti slučaj nije poznat".

Nije se oglasilo ni Povjerenstvo OUN za ljudska prava, kojemu se logoraška udruga također obratila. Sve ove pojedinosti donosi Ivandina knjižica, koja – možda i bez piščeve nakane – pomaže shvatiti što jest, a što nije antifašizam, i koja je prava svrha antifašističkih kampanja u hrvatskoj i europskoj javnosti.

Neke metodološke napomene

Iako dragocjen prilog poznavanju hrvatskih ratnih nevolja, knjižica Roka Ivande ima i niz nedostataka. Neki od njih su jezični ("vjerovatno", "snabdijevanje" i sl.), ali se ovdje prije svega misli na one mane, čiji bi se spomen u ovakvom ili sličnom prikazu moglo izbjeći, da nije riječ o boljetici od koje trpi veći dio hrvatske historiografije i povijesne publicistike. Radi toga je potrebno na njih skrenuti pozornost. Pritom treba imati na umu, da Roko Ivanda nije profesionalni povjesničar i da upozorenje na nedostatke na koje ćemo se osvrnuti, nema svrhu umanjiti priznanje i zahvalnost, koju mu svaki Hrvat treba dugovati zbog podsjećanja na tragičnu a zaboravljenu epizodu nacionalne povijesti.  

Na trgu hrvatskih velikana 1999.: Stipe Šuvar, Stipe Mesić i Vesna Pusić

Ti su nedostatci nesumnjivo posljedica jugoslavenske indoktrinacije kojoj smo svi bili podvrgnuti. Pisac, tako, hrvatske vlasti naziva "ustaškima" (pri čemu, zanimljivo, tadašnje talijanske vlasti ne naziva fašističkima!), pišući kako su u početku onemogućeni "svi pokušaji da se u Dalmaciji formira ustaška vlast" (str. 9.), te dodajući da su u "drugoj zoni" Talijani imali vojnu a "ustaše civilnu vlast" (str. 15.). Bez obzira na to, što je ustaški pokret doista bio odlučujući čimbenik pri uspostavi Nezavisne Države Hrvatske, vlast koja je uspostavljena 10. travnja 1941. ni povijesno ni politički nije ispravno nazivati ustaškomjerje ona bila – hrvatska. Pritom je posve irelevantno i to, što su većinu službenika te državne vlasti zapravo činili pristaše i članovi Hrvatske seljačke stranke, kao što je apsolutno krivo tvrditi da su u drugoj zoni "ustaše" imale civilnu vlast, jer su Talijani upravo u drugoj zoni, gdje je građanska vlast ostajala u hrvatskim rukama, stavljali krupne ograde djelovanju ustaškog pokreta. Kvalifikacija o "ustaškoj vlasti" relikt je jugoslavenske propagandne "historiografije", koja je na taj način potiskivala svijest o činjenici uspostave neovisne nacionalne države, svodeći je na svojevrsni stranački pothvat, koji će baš zbog svoje partikularnosti odnosno stranačke obilježenosti naići na odbijanje neustaških ili protuustaških hrvatskih političkih snaga.

Istim receptom služila se jugoslavenskosrpska propaganda, nazivajući 1990 i dalje Republiku Hrvatsku "hadezeovskom državom", a Hrvatsku vojsku "hadezeovskim paravojnim formacijama". Međutim, i kad vodi državu, stranka ne čini državu. Tako ni time što su 1922. na vlast u njoj došli fašisti, Italija nije prestala biti Italijom. Toga je pisac, očito, svjestan, jer govori o "talijanskoj Drugoj armiji", o osmišljavanju "talijanske politike prema Dalmaciji" 1941., o "talijanskom vođi Benitu Mussoliniju", o odlučnim nakanama "talijanskih vlasti" da u korijenu unište svaki otpor, o tome kako Hrvati nisu prihvaćali nasilničku "talijansku vlast i režim". Stoga nije cjepidlačenje, nego upiranje prstom u ozbiljne posljedice takvog pristupa, kad se pita, kako je onda moguće, da sučelice talijanskim vojnim i civilnim vlastima ne stoje hrvatske, nego samo "ustaške vlasti"? Znači li to, da Hrvatska nije država, ili da ustaške vlasti nisu hrvatske?

Drugi važan nedostatak knjige, na koji valja upozoriti, jest uobičajeni neprecizan opis razgraničenja između Kraljevine Italije i NDH, te pogrješna kvalifikacija pravnoga i stvarnog položaja talijanske i njemačke vojske na hrvatskome državnom području. Ivanda tako piše: "Prema dogovoru s Nijemcima, Talijani okupirani dio južne Hrvatske dijele na prvu i drugu zonu" (str. 15.), pa onda tobože precizira da je draga zona "okupirana zemlja: otoci Pag, Brač, Hvar, teritorij koji se prostirao iza prve zone" (str. 16.)

Uglavnom ništa od svega toga nije točno. Talijanske snage su u travanjskom ratu zaposjele (okupirale) područje Kraljevine Jugoslavije. Do podjele na "zone" nije došlo dogovorom Kraljevine Italije i Trećeg Reicha, nego hrvatsko–talijanskim Rimskim ugovorima (18. svibnja 1941.) Tada su ustanovljene tri, a ne dvije "zone". Prva je ona, koja je pripojena Kraljevini Italiji. Ostalo područje do talijansko-njemačke demarkacijske crte podijeljeno je u dragu (obalno područje ili razvojačeni pojas) i treću zonu. U trećoj je zoni Hrvatska neprekidno imala i vojnu i građansku vlast, dok je u dragoj zoni pitanje pothvatnih ovlaštenja i odnosa vojnih i građanskih vlasti razrješavano nizom hrvatsko–talijanskih sporazuma.

Draga zona, dakle, nije "okupirana zemlja": s obzirom na to, da je priznanjem NDH (15. travnja 1941.) pitanje granica ostalo otvorenim, talijanske postrojbe na hrvatskome području imaju značaj okupacijskih snaga sve do Rimskih ugovora, nakon kojih su postale posadnim trupama, tj. trupama koje na hrvatskome državnom tlu borave i ratuju na temelju sporazuma s hrvatskim vlastima. Iako su se stvarno vrlo često ponašale kao okupacijske snage, pravno one ne postaju okupacijskima ni nakon uvođenja iznimnih mjera u razvojačenom pojasu (tzv. reokupacije drage zone) u rujnu 1941., što je dokinuto Zagrebačkim sporazumom iz lipnja 1942.

Međutim, već i objavljeni podatci o tijeku hrvatsko–talijanskih razgovora o granicama, gospodarskoj suradnji, opskrbi dalmatinskih gradova, platnom prometu, izbjegavanju dvostrukog oporezivanja itd. jasno pokazuju, kako je upravo težnja da se osigura što povoljniji položaj Hrvata pod talijanskom vlašću, silila službeni Zagreb i na neke nepopularne, dugoročno čak štetne poteze. Čak je i u jugoslavenskim zbornicima dokumenata i podataka objavljen priličan broj dokumenata koji to nedvoumno potvrđuju. Tomu valja dodati i Cianove dnevničke zapise i dokumente, kao i drage talijanske diplomatske isprave objavljene u službenim zbirkama. Uspomene državnog tajnika, povjerenika za suradnju s talijanskom Dragom armijom i kasnijeg ministra, dr. Vjekoslava Vrančića, često puta otkrivaju pozadinu nekih mjera hrvatskih vlasti.

Škrti izbor objelodanjene dokumentacije Hrvatskoga crvenoga križa svjedoči o posebnoj skrbi za Hrvate internirane u Italiji. Radetić j e u knjizi Istra pod Italijom (Zagreb, 1944.) priopćio i 11. veljače 1943. sastavljeno izvješće tajnika zagrebačkog nadbiskupa, dr. Stjepana Lackovića, koji je kao izaslanik nadbiskupa Stepinca i HCK–a posjetio logor hrvatskih zatočenika u Gonarsu, Pokrajina Udine. Lacković piše, kako se u tom logora nalazi više od 4.000 Hrvata, većinom iz anektiranog dijela Hrvatskog' primorja i Gorskoga Kotara. Među njima je više od 1.500 djece. Žive u teškim prilikama, a pomor je vrlo velik. Dnevno umire deset osoba.

Objavljeni dnevni zapisci ministra vanjskih, kasnije unutarnjih poslova, dr. Mladena Lorkovića, makar fragmentarni, svjedoče o hrvatskom nastojanju da se osigura prehrana hrvatskog pučanstva u anektiranoj Dalmaciji, da se spriječe talijanske represalije, da se razriješi pitanje državljanstva, a onda i građanskog statusa Hrvata iz anektiranih područja, da se zaštiti djelovanje hrvatskih svećenika i osigura učenje hrvatskog jezika itd.

Međutim, u "historiografiji" koja je hrvatske vlasti kušala okvalificirati izdajničkima, sve se to prešućivalo. Jer, bilo je nezgodno podsjetiti na to, da je u govora sveučilištarcima ustašama, održanom 25. travnja 1941., Pavelić najavio: "Borit ćemo se za cjelokupnost svoje zemlje, borit ćemo se, da u sklop naše države dođu svi Hrvati. Kako je hrvatski narod sada pobiedio, tako će i svagda i u buduće pobiediti, kad to bude potrebno i kad to i sam bude htio. Slobodaje naša i mi je više ne damo".

Bilo je nezgodno isticati govor ministra pravosuđa, dr. Mirka Puka, održan 20. srpnj a 1941. u Omišu, kad j e, prema podatcima iz dnevnika talijanske Drage armije, izjavio: "Misao svih nas ovdje okupljenih okrenuta je Splitu i dragim dalmatinskim gradovima koji danas ne pripadaju Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Nećemo nikada prestati misliti na Split, koji je uvijek bio na čelu svih gradova u borbi za Hrvatsku. Hrvatski narod neće imati mira dok Split i cijela Dalmacija ne budu prisajedinjeni Hrvatskoj. Bez Splita, bez svog slobodnog mora, Hrvatska ne može da se razvija i napreduje. Čvrsto je uvjerenje kompetentnih krugova da će, čim rat bude završen, biti ispravljene nepravde nametnute hrvatskoj naciji (...) i borit ćemo se ne samo za naš Split, već također i za Šibenik i Zadar (...) i za naše more, koje čitavo mora biti naše i samo naše."

Oni, koji su optuživali i optužuju tadašnje hrvatske političke predstavnike za nacionalnu izdaju i prodaju teritorija, nerado čuju i to, da je poglavni pobočnik, član Glavnoga ustaškog stana i upravni zapovjednik Ustaške mladeži, Ivan Oršanić 10. svibnja 1942. u Dubrovniku javno govorio kako predstoji ponovno preuzimanje cjelokupne vlasti od strane ustaša na svetom tlu Hrvatske, kako će se jake ustaške snage trijumfalno vratiti u hrvatske gradove i iz njih protjerati Srbe i Talijane, a da zapovijed od 7. rujna 1941., kojom su uvedene iznimne mjere u razvojačenom pojasu, zaudara na strvinu.