Hrvatska politika

ZA ZAPADNI BALKAN – SPREMNI!

Piše: Tomislav JONJIĆ

Kad športski navijači skandiraju «Ubij, ubij Srbina!», ili kad hukanjem žele rasistički povrijediti tamnopute igrače, riječ je o pojavi koja zaslužuje svaku osudu. Nije nepotrebno moraliziranje niti suvišno pozivanje na općeljudske i kršćanske vrijednosti, kad se ističe da ni u jednoj situaciji nije dopušteno pozivanje na nasilje nad drugačijima ili onima koji drugačije misle. Tu uopće nije riječ o tome što je «za Hrvatsku štetno», nego su posrijedi elementarne vrijednosti koje se ne mjere političkim oportunitetom. Jednakost ljudi, pravda i sloboda za sve nemaju cijenu.

S pozdravom «Za dom spremni!» stvari stoje bitno drugačije (i upravo radi toga se taj pozdrav nasilno dovodi u isti kontekst s protusrpskim pokličima, kukastim križevima i rasističkim ispadima). Iako on nesumnjivo ima dulju povijest od ustaškog pokreta i Nezavisne Države Hrvatske, s velikom se vjerojatnošću može kazati da oni koji se tim pozdravom služe, ne teže pritom demonstriranju svoje knjiške izobrazbe niti glazbenog ukusa. Ponajčešće znaju malo o Ivanu Zajcu, a još manje o Hugu Badaliću. Nije im, očito, ni do vojničkih pozdrava iz Tridesetogodišnjeg rata, niti misle na geslo angažiranih katolika iz razdoblja između dva svjetska rata.

Ne, oni očito žele izazvati asocijaciju na ustaštvo i NDH. O tome ne treba dvojiti niti se treba praviti nevježom i graditi se «mudrim». Također ne treba zatvarati oči pred činjenicom da velika većina tih – mahom mladih – ljudi, o ustaštvu i njegovu državnopravnom postignuću nema jasne predodžbe. Da danas, umjesto privida države, doista imamo hrvatsku državu, imali bismo i školu, koja bi ih o tome nešto poučila, pa se ne bi upuštali ni u diviniziranje niti u nekritičko ocrnjivanje skupina i ljudi koji su u jednome teškom povijesnom trenutku pokušavali stvoriti hrvatsku državu i u tome – doživjeli neuspjeh. Dijelom tuđom, a dijelom i svojom krivicom.

A povijest će sve nas, prije ili kasnije, sve staviti na zasluženo mjesto. Pritom ne treba sumnjati da će smiješnom i nedostojnom ocijeniti tvrdnju visokog predstavnika međunarodne zajednice za ovaj dio «zapadnog Balkana», dr. Ive Sanadera, kako je pozdrav «Za dom spremni!» apsolutno neprihvatljiv, jer su «pod tim pokličem ubijani ljudi». Baš kao što je točno da su pod tim istim pokličem neki, čak mnogi ljudi (i neki narodi) oslobođeni nasilja i klanja, i to je, nažalost, točno. No jednako je tako točno, da su i pod znakom križa i u ime križa ubijani ljudi (i više njih nego pod pokličem «Za dom spremni!»). Treba li radi toga odbaciti križ i kažnjavati one koji ga ističu? Ili Dom (slično križu) ipak simbolizira neke više i trajnije vrijednosti, one pod kojima su još prije nekoliko stoljeća ginuli hrvatski vojnici, one na koje je prisezao Zajčev Zrinski, kojima su prije sedam-osam desetljeća htjeli služiti mladi križari i križarice, one koje veličaju Amerikanci i Kanađani kad pjevaju svoju himnu, one na kojima su se kao crvenoarmejci napajali ruski borci protiv hitlerovskog okupatora, one koju na svoj barjak stavljaju baskijski nacionalisti... i svi oni diljem svijeta, kojima nešto znače stihovi poput onih: «...Sveti moj praže, / Ništa mi od tebe draže / Ni svetije nije...» Svima njima Dom nešto znači, i svi bi s prezirom odmahnuli na protuhe, uvijek spremne na to da sve, pa čak i Dom, žrtvuju puzanjem pred tuđim interesima...