Hrvatska politika

NA PRAGU NOVOG TOTALITARIZMA

Ovogodišnji nam je svibanj donio niz simptomatičnih epizoda, koje do kraja razgolićuju društvo u kojem živimo. U jednoj od njih i nehotice je sudjelovao dr. Milan Kruhek, raniji ravnatelj Hrvatskog instituta za povijest, koji se svojedobno, kao pisac razmišljanja o zrinsko-frankopanskim temama, pojavio i na stranicama ovog mjesečnika. Sredinom svibnja priopćeno je, naime, kako je hrvatska vlada «na zatvorenom dijelu sjednice povukla svoju odluku o imenovanju povjesničara Milana Kruheka za člana Odbora za etiku u znanosti i visokom obrazovanju», o čemu je pismeno obavijestila Sabor, «no bez ikakva objašnjenja».

Kruhekovo je imenovanje vlada, naime, bila predložila Saboru, nakon što je ovoga povjesničara za to mjesto predložio Hrvatski institut za povijest. Ostat će nepoznato, je li takvoj izvornoj odluci vlade išta doprinijela činjenica, da je Kruhek ujedno član Hrvatske demokratske zajednice. No, protiv njegova imenovanja ustali su pravovjerni cerberi suvremene «hrvatske demokracije», među kojima se istaknuo bivši ministar znanosti Gvozden Flego. On je Kruhekovo imenovanje javno proglasio neprihvatljivim, radi toga što je Kruhek potpisnik tobožnjega «apela kojim se stalo u obranu Mile Budaka, ministra u Pavelićevoj vladi» (2004.), i radi toga što je, po Fleginu mišljenju, «osoba u mirovini, koja nijednim svojim radom nije kvalificirana za razmatranje složenih etičkih pitanja».

Za Flegino ophođenje s činjenicama nije ništa neobično, da se u toj kratkoj i ubitačnoj ocjeni krije nekoliko notornih neistina. Prvo, Kruhek nije nikakva «osoba u mirovini». Drugo, nikakav propis ne uvjetuje članstvo u spomenutome Odboru prethodnom filozofskom naobrazbom niti objavljivanjem radova o etici, niti bi to bilo shvatljivo i logično, budući da o etičnosti (pa i o etičnosti u znanosti i visokoj naobrazbi) smiju i mogu suditi i oni, koji nisu stručnjaci za jedno uskostručno filozofijsko područje. Ne svodi se osjećaj za etično niti znanje o etici na svjedodžbu koju je nekomu potpisao Milan Kangrga i slični etički stručnjaci za batine i štange. I treće, ne postoji nikakav «apel kojim se stalo u obranu Mile Budaka», nego postoji apel koji jest nastao povodom afere s Budakovom spomen-pločom u Svetome Roku, ali se u njemu traži obnova svih političkih procesa održanih «u doba komunističke i drugih totalitarističkih vlasti», kako bi se iznova, na zakonom propisan način i u postupku u kojem ne postoji i ne čuje se samo optužba, nego i obrana, moglo zakonito, pravično i nepristrano utvrditi odgovornost svakoga pojedinca.

Dakle, kad sudi o etici i etičnosti, za bivšega ministra Gvozdena Flegu izmišljanje i političko diskvalificiranje – nije neetično! Uostalom, nije li filozof Neven Sesardić u Slobodnoj Dalmaciji od 4. rujna 2002. zorno pokazao, kakav je znanstveni i moralni lik tada novoimenovanog ministra znanosti u Račanovoj vladi. Upozorio je tada Sesardić, da Flego u svojoj službenoj biografiji prešućuje kako je predavao marksizam (a ne filozofiju!), da spada u one, koji su «redovito i gorljivo surađivali s raznoraznim 'marksističkim centrima’ i 'centrima za idejno-teorijski rad’ te (...) su neumorno pridonosili zagušivanju filozofskog izdavaštva objavljivanjem apsurdne količine marksističke literature”, da se još osamdesetih godina vrlo zdušno borio protiv toga da pravo javnosti steknu i oni znanstvenici i filozofi koji misle drugačije, da je njegov znanstveni, filozofski opus patuljastih razmjera, još manjega značenja a najmanje vrijednosti itd.

Drugim riječima, pojedinosti iz Gvozdenova životopisa na koje ukazuje Neven Sesardić i način na koji Flego u svome napadu na Kruheka iskrivljuje elementarne činjenice, pokazuju da je Gvozden Flego ne samo znanstvena, nego i moralna ništica. No, to danas – kad on više nije ministar znanosti – nije naš, nego njegov problem (moguće i problem njegove obitelji, pa i susjeda, televizijskih inkasatora, kumica na tržnici i slično).

Ali je naš problem okolnost da je hrvatska vlada vrlo poslušno i vrlo brzo povukla svoj prijedlog, pokazujući koliko drži do ideoloških denuncijacija i kakvu sudbinu namjenjuje onima, koji imaju hrabrosti misliti drugačije. To nam svjedoči, da se iza svih slatkorječivih fraza o slobodi mišljenja i ljepoti raznolikosti, nalazimo suočeni s novim totalitarizmom, totalitarizmom koji više ne prakticira Solovke i Dachau, Dudinku i Auschwitz, ali time ne prestaje biti vrlo sličan prijetnji slobodi i sreći čovječanstva, kao što su to spomenuti toponimi - sinonimi mraka, nasilja i neslobode.

Tomislav Jonjić