Hrvatska politika

KRIZA PRAVAŠTVA ILI KRIZA HRVATSKE STRANKE PRAVA?

Piše: Tomislav JONJIĆ

Različiti su uzroci zbog kojih stranke s pravaškim predznakom u Hrvatskoj od 1990. doživljavaju poraz za porazom.

Zluradi komentar zagrebačkog "Vjesnika"

 U prvom redu, već u vrijeme osnivanja prvih političkih stranaka, mnoge elemente pravaške misli preuzele su tada vodeće oporbene stranke, Hrvatska demokratska zajednica (HDZ) i njezina frakcija, Hrvatska demokratska stranka. I neke stranke koje su presađene iz emigracije, poput Hrvatskoga oslobodilačkog pokreta i, naročito, Hrvatske republikanske zajednice, pozivale su se na pravašku baštinu, dugo i brižno čuvanu u teškim izbjegličkim uvjetima. S druge strane, u vrijeme obnove Hrvatske stranke prava (HSP), u veljači 1990., izborni se pobjednik već jasno nazirao. Među ključnim razlozima trijumfa HDZ-a nije bio samo karizmatični i snažni lik njegova predsjednika, dr. Franje Tuđmana, nego i prevladavajuće uvjerenje – makar ono zapravo nije bilo jasno formulirano i javno izrečeno – da se novu, presudnu bitku, na pragu nametnutog rata, može dobiti samo pod novim imenom i pod novim krilaticama, koje su oko temeljnog cilja, ostvarenja hrvatske državnosti, kadre okupiti raznorodne pristaše, a da bi oživljavanje starih, tradicionalnih stranaka samo oživjelo stari, strančarski duh, kojega resi arhaična retorika i tradicionalna potreba, da se iznova biju davno završene bitke, što se sve ne jednom pokazalo besplodnim i pogubnim.

U izraze tog duha valja ubrojiti i sklonost, da se kao prvi razlog pravaških slabosti utvrdi ono što ipak ima trećerazredno značenje: logična i razumljiva težnja izbornog pobjednika, da više radi političke legitimacije, negoli političke matematike, maksimalno pokrije pravaški (i radićevsko-mačekovski) dio spektra, po potrebi i tako što će poticati taštine i podjarivati razdore. Napokon, kao daljnji razlog slabosti pravaških stranaka valja prepoznati način na koji su one nastale i ljude koji su u njima isplivali na čelo.

 No, nakon dramatičnog poraza HSP-a na izborima održanima 25. studenoga 2007., kad je izborni prag uspio prijeći svega jedan pravaški zastupnik u samo jednoj izbornoj jedinici, raščlamba organizacijskih poteškoća i političkih vrludanja od 1990. naovamo, makar će jednom biti neizbježna, u ovom je trenutku kadra samo spriječiti proces ozdravljenja.

Nezadovoljstvo kipi u samom vrhu HSP-a

Nerijetko bolesnik mora biti dovoljno jak, da bi podnio lijek. Čini se da HSP u ovom trenutku nije dovoljno jak, da bi se mogao podvrgnuti bespoštednoj samoanalizi, čiji će miljokazi, po svemu sudeći, biti: nedostatak snažne osobe među obnoviteljima Stranke, njihova politička kratkovidnost, zahvaljujući kojoj su s nedovoljnom kritičnošću predsjednikom izabrali odsutnoga Dobroslava Paragu, koji će odmah požuriti s eliminacijom obnovitelja iz stranačkog vodstva, a onda i njihovim brisanjem iz članstva, te suvišna radikalizacija na verbalnoj i ikonografskoj razini 1991./92. Potom slijedi kutinski sabor i Paragina smjena, te na neuspjeh osuđeni pokušaj vezivanja Gabeličina HČSP-a i Pavelićeva HDSP-a uz novo vodstvo HSP-a, posjet novoga glasnogovornika Ante Đapića i člana vodstva Stranke, dr. Borisa Kandarea predsjedniku Tuđmanu 11. ožujka 1994., višegodišnje nastojanje da se s političke scene istisnu i po mogućnosti simbolički uguše brojne pravaške strančice, što je obilježilo kraj devedesetih godina, te napokon težnja za tzv. redizajniranjem stranke i njezinim pozicioniranjem tamo gdje joj zapravo nije mjesto. U potonje dvije operacije utrošeno je nekoliko posljednjih godina i potrošeno nekoliko isluženih, po habitusu posve nepravaških političara, koji su se – umjesto da posluže Stranci – Strankom htjeli poslužiti za vlastito uskrsnuće, poput dr. Slavena Letice i dr. Mate Granića. Sve je bilo motivirano pogrješnim shvaćanjem da je sudjelovanje u vladi jedini smisao političkog djelovanja, i da se tom cilju – težnji da stranka postane regierungsfähig – mogu i moraju podrediti ne samo taktički potezi, nego i stranački programi i načela.

A. Đapić i R. Tomašić: u njihovim rukama nije samo sudbina stranke, nego i sudbina pravaštva

 Kako svako zlo ima i poneku dobru stranu, tako je katastrofalni poraz pravaša na ovim izborima urodio i nekim pozitivnim posljedicama. Prvo, uznemirenje do kojega je došlo na tzv. desnom dijelu političkog spektra, pokazuje da je krug sljedbenika pravaške ideologije i dalje širok, da i dalje postoji solidan dio biračkoga tijela, koji smatra da je misao slobode pojedinca, skupina i naroda, kako ju je definirao i prije stoljeće i pol razradio dr. Ante Starčević, živa i u suvremenim prilikama, ne kao dogma, nego kao pouzdan putokaz i temelj za snalaženje u dvojbama i izazovima 21. stoljeća. To znači, da smo suočeni ne toliko s krizom pravaške misli, koliko s krizom organiziranog pravaštva. Drugo, i oni političari i politički analitičari, koji su pravaštvu neskloni, nakon ovih su izbora izrazili uvjerenje da je postojanje stabilne, konzervativne stranke, stranke desnog centra, važan čimbenik hrvatskoga demokratskog razvitka i napretka. Ta ocjena nije uvijek motivirana pukom težnjom da se suzi politički prostor HDZ-a.

Treća važna, skoro spektakularna posljedica poraza HSP-a, jest izostanak svakog likovanja u redovima drugih strančica s pravaškim predznakom. Izgleda kako je napokon sazrela svijest, da je budućnost pravaške misli povezana s HSP-om kao stožernom snagom. Sve druge stranke, koje nose pravaško ime u svome nazivu ili baštine starčevićanski program (od republikanaca do demokršćana), objektivno su samo odvjetci istog stabla ili frakcije. Na toj ocjeni ništa mijenja možebitna čistoća njihova programa, osobna čestitost njihovih prvaka i dosljednost njihove politike. Povijest nas uči, da su frakcije osuđene na stagnaciju i postupno odumiranje. Primjera je mnogo, i u Hrvatskoj i izvan nje: Čista stranka prava nakon raskola, unatoč tomu što je u njoj bio sâm Starčević, nije uspjela nadjačati maticu stranke; jednoga je sjajnog organizatora i dinamičnog agitatora poput Lava Trockog za sasvim kratko vrijeme marginalizirao bezlični i beskrupulozni Staljin; u Hrvatskoj je 1990. protukomunistička većina – naizgled paradoksalno - radije ostala uz Tuđmanov i Manolićev HDZ, nego uz Veseličin i Gabeličin HDS; nakon odvajanja od matice, do jučer moćni Manolić i Mesić su za svega nekoliko mjeseci otpali iz hrvatskoga političkog života poput atrofirane grane; nijedna pravaška, haesesovska ni socijalno-liberalna frakcija nije uspjela odbiti pera matičnim, središnjim strankama...

Nakon izbornog debakla, s različitih se strana oštro i nesmiljeno kritizira Anto Đapić i vodstvo HSP-a. To je i razumljivo: vodstvo Stranke je vodilo personalnu politiku i odredilo stranačku strategiju, pa mora snositi i odgovornost za potpuni neuspjeh. No, bilo bi nekorektno u tome prešutjeti, da je Đapiću u posljednjih desetak godina pošlo za rukom posve marginalizirati druge pravaške stranke (pa i HČSP, koji mu je u jednom trenutku postao ozbiljnom prijetnjom), te izgraditi zavidnu stranačku infrastrukturu. Samo oni koji znaju o kakvom se teškom poslu radi, mogu ocijeniti koja je vrijednost tog pothvata i shvatiti, da je on dodatna legitimacija HSP-a kao središnje, zapravo jedine pravaške stranke koja ima budućnost.

Drugim riječima, u ovom je trenutku sazrelo uvjerenje, da je okupljanje oko HSP-a presudno za daljnji opstanak organiziranog pravaštva. Utoliko je odgovornost Đapića i kruga oko njega veća nego ikad. Zavlada li Strankom ponovno «Paragin sindrom», tj. tendencija da se na svaku kritiku iz stranačkih redova odgovara suspenzijama i isključenjima iz Stranke, sadašnje će vodstvo zadržati svoje pozicije, ali će zajamčeno odvesti HSP u propast. Uvjerenje da se strankom smije, čak i mora upravljati autokratski, nije samo protivno duhu starčevićanstva, nego neminovno dovodi do rasula. Suspenzija nekih podružnica, sankcije protiv dojučerašnjega izbornoga kandidata Danijela Kotlara, najava ostavke Ruže Tomašić, nagovještaj da će se Pero Kovačević uhljebiti u Bandićevu omnibusu koji služi – ne na posljednjem mjestu – i za političko korumpiranje, sve su to tako jasni predznaci katastrofe.

Samo je jedan način da se ona izbjegne: sazivanje izbornoga stranačkog sabora u krajnje tolerantnoj i demokratskoj atmosferi. Tako izabrano vodstvo Hrvatske stranke prava u prvom bi redu moralo na iskrenu suradnju pozvati sve srodne stranke i skupine, vodeći računa o njihovu dostojanstvu i trudu odnosno godinama koje su uložile u vlastite političke projekte. Tako okupljeni, pravaši bi trebali prionuti analizi i osuvremenjivanju svoga političkog programa, budući da su neka ključna stajališta – od položaja Hrvata u BiH i odnosa Hrvatske prema susjednoj državi, do stava prema euroatlantskim integracijama – u dosadašnjem razdoblju počesto bila proturječna ili nedovoljno jasno definirana.