Hrvatska politika

JUGOSLAVJANSKE MAGLE U GLASU KONCILA

Piše: Tomislav JONJIĆ

Hrvatski katolički tjednik, Glas Koncila od 3. prosinca 2000. po običaju je u prodaju pušten nekoliko dana prije otisnutog nadnevka. Tako su ga hrvatski katolici, a i drugi koje zanimaju stajališta toga prevažnog čimbenika hrvatskogajavnoga, političkog, vjerskog i kulturnog života, mogli čitati i na sam Dan ujedinjenja, dan kad su neki samozvanci 1918. izručili Hrvatsku pred noge srpskomu regentu Aleksandru. Kako bi nas podsjetio na nadnevak kad je Petrus Primus Serbiae Victricis Rex trijumfirao nad Hrvatima, jedan je drugi samozvanac u Karađorđevu 1971. sasjekao iako projugoslavensko, ipak reformističko, dijelom nesumnjivo hrvatski nadahnuto krilo hrvatskih komunista, najavivši novi val drastičnih progona svega što je mislilo ili htjelo misliti hrvatski.  

Jugoslavenska izbjeglička vlada u samostanu Tantura kod Jeruzalema (lipnja 1941.)

I upravo pred možda najmračniji nadnevak u hrvatskom spomenaru, u hrvatskom je katoličkom tjedniku objavljen članak "Charles de Gaulle i Hrvati". (Hoće se da je napisan povodom obljetnice smrti francuskog predsjednika, koji je umro 9. studenoga 1970., pa valjda samo nespretnosti, je li, valja zahvaliti, da je zakasnio, prispjevši tek za prvi prosinački broj. Takve se nespretnosti, inače, događaju samo u Hrvatskoj, tamo negdje na zapadnom Balkanu.) Kako je tekst uvršten u rubriku Osvrti, prosječan bi čitatelj odmahnuo rukom, rekavši da se na taj osvrt i ne treba posebno osvrtati. Međutim, okolnost da članak potpisuje Dragutin Tkalec (arbiter historiae, poznat u čitavu učenom svijetu, od Borisa Urbića do Pankretića mlađeg) upućuje na stanovit oprez, jer je riječ o piscu, kojemu je uredništvo proteklih godina povjeravalo "raščlambu" povijesnih tema i dilema.

Samo prividna pohvala de Gaulleu

Kako je Tkalec takav status zadržao i nakon što je postalo bjelodano da ni elementarnim činjenicama ne vlada posve suvereno, bit će da između njega i uredništva Glasa Koncila postoji stanovita, k tomu dugogodišnja srodnost duša. Jer, teško je pretpostaviti, da tjednik takva formata u protivnome ne bi našao suradnika, koji nešto znači u znanstvenoj i stručnoj javnosti.

Radi te posve izvjesne srodnosti duša (a svakako ne radi Dragutina Tkalca, koji ima svoje – zakonom zajamčeno – ne samo pravo na političko uvjerenje, nego i pravo na ignoriranje povijesnih činjenica, koje bih mu među zadnjima osporavao, jer ne spadam u one koji se vole baviti uzaludnim stvarima), korisno se osvrnuti na jugoslavjanske magle, koje iz spomenutog članka vonjaju u ionako maglovitoj zagrebačkoj jeseni.

Tekst je naizgled pohvala de Gaulleu i hvalospjev njegovu razumijevanju hrvatske problematike. U tom smislu predstavlja novum u hrvatskoj povijesnoj znanosti, jer dosad nije bilo poznato, da bi taj francuski predsjednik napustio političku predaju Pariza i pokazao velikih simpatija prema hrvatskom narodu. Dakako, ni Tkalec – po običaju – osim fraza nije ponudio kakvu činjenicu. De Gaulleova vizija Europe, doduše, nama Hrvatima katolicima svakako je bliža od projekta sadašnjega novoga svjetskog poredka. Međutim, ne bi se reklo da nam to nameće kakve dužnosti u pogledu obilježavanja obljetnice de Gaulleove smrti.

Stoga će prije biti, da je ta obljetnica samo iskorištena kao povod da se uzveličaju neki hrvatski političari, koji su – uglavnom s pravom – u široj javnosti posve zaboravljeni. Budući da je propao njihov politički san, posve je normalno, da ni njihovo ime ne predstavlja simbol, koji bi koga mogao motivirati. Unatoč tomu, Tkalec se u Glasu Koncila upeo dokazivati povijesno i politički posve irelevantnu navodnu bliskost između de Gaullea i Jurja Krnjevića. Obojica su, kaže pisac, 1941. u Londonu "proživljavali teške dane egzila nakon Hitlerove okupacije njihovih domovina, Francuske i Banovine Hrvatske u Kraljevini Jugoslaviji". Nastavljajući patetičnom – as obzirom na stvarnu vojničku snagu i Francuske, a kamoli Jugoslavije (onaje, po Tkalcu, postojala i nakon uspostave NDH!) – zapravo smiješnom tvrdnjom da su de Gaulle i Krnjević bili "ratni saveznici i suborci", on zaključuje kako je francuski general od Krnjevića shvatio "bit tragedije hrvatskog naroda poslije 1918. i poslije 1941."

Jugoslavenski ministar i francuski general

Ako jeo Hrvatskoj i Hrvatima učio od Krnjevića, de Gaulle je imao slaba učitelja. Jer, dok su Hrvati slavili proglašenje svoje (hrvatske!) države, Krnjević je bio ministar u jugoslavenskoj vladi. Dijelio je ministarsku čast skupa s "ministrom vojnim" đeneralom Dražom Mihailovićem i branio integritet vlade, koja je još dugo na snazi držala Zakon o zaštiti države, onaj isti po kojem su suđeni i smaknuti Hranilović, Soldin, Begović i toliki drugi. Na temelju odredaba istog zakona suđen je, uostalom, i sam Vladko Maček.

Krnjevića (i Mačeka) na jednoj, i de Gaullea na drugoj strani, dijelila je elementarna razlika. De Gaulle je držao, da Francuz može izdati samo Francusku. Krnjević je vjerovao kako Hrvat ne smije izdati Jugoslaviju, čak ni onda kad izdaje Hrvatsku.

De Gaulle je ratovao za Francusku, Krnjević za Jugoslaviju. I perom i mačem. Poput Mačeka 3., 5. ili 8. travnja, Krnjević je glasovao za Jugoslaviju 11. travnja 1941., puno prije rasnog zakonodavstva, Rimskih ugovora i Jasenovca. On je 4. svibnja 1941. u deklaraciji izbjegličke vlade oštro osudio uspostavu hrvatske države, a 9. svibnja u The Palestine Post izjavio kako Hrvati ne će nikad raditi protiv srpskih interesa: Hrvati su i danas u jugoslavenskoj vladi, a iza marionetskog režima u Zagrebu stoji jedva 1% pučanstva. Na valovima BBC-& 14. kolovoza 1941. izjavio je: "Hrvatski narod hoće Hrvatsku, ali je hoće u zajednici sa Srbima i Slovencima unutar slobodne Jugoslavije! "

Ne pitajući se, ima li za to placet hrvatskog naroda, Krnjević je nekoliko mjeseci kasnije, 3. ožujka 1942. u Oxfordu (u ime Hrvatske!) kadio Londonu i krvavoj kući Karađorđevića, izjavljujući: "Mi nismo pristaše samo Jugoslavije, nego, da još točnije rečem, Kraljevine Jugoslavije, uvjereni, da ta forma vladavine njoj najbolje odgovara. " U svibnju 1942. opet je pozvao Hrvate "da surađuju i djeluju u svakom pogledu zajednički s jedinicama generala Mihailovića".

Skupa sa Šubašićem, Bićanićem, Šutejem, Jukićem i šačicom sličnih prirepaka, koji nisu predstavljali nikoga i do kojih nitko nije držao, taj se "legitimni predstavnik" hrvatskog naroda u emigraciji godinama, unatoč svim poniženjima i uvredama svoje srpske braće, zdušno trsio za očuvanje autonomnoga položaja Banovine Hrvatske, znajući vrlo dobro, daje to najbolje sredstvo za očuvanje Jugoslavije. I tek je u poodmakloj dobi raskrstio s Jugoslavijom, priznavši (za razliku od Mačeka!) na taj način da je – promašio život.

Laž o Mačekovoj osudi Bleiburga

To, dakako, nije zapreka da Dragutin Tkalec, svojevrsni ekspert hrvatskoga katoličkoga tjednika Glas Koncila za povijest XX. stoljeća, veliča upravo ono Krnjevićevo razdoblje, kojega se sam Krnjević odrekao, razdoblje jugoslavenstva. Zar bi se smjela očekivati drugačija logika od pisca, koji poistovjećuje 1918., godinu posvemašnje kapitulacije i poraza, s 1941., godinom pokušaja da se Hrvatska osovi na noge?

Doista se drugo od takvih ganglija ne bi smjelo očekivati. Jer, u taj mentalni sklop spada slavljenje Mačkovih izbornih rezultata iz 1938., bez makar osnovne naznake o uvjetima izbora i sastavu izbornih lista. (A tako ih je lijepo vidjeti, ruku pod ruku, Mačeka i đenerala Peru Živkovića, batinaša šestosiječanjske diktature. Taj prizor možda bi nadmašila skupna fotografija zatočenika iz koncentracijskog logora u Krušćici ili Lepoglavi? Možda zdravica patrijarhu Srpske pravoslavne crkve? Ili komesarijat u Matici hrvatskoj? Možda Mačekovo glasovanje za pristup Jugoslavije Trojnom paktu u ožujku 1941.? Tko zna! Ta, toliko je tih ljupkih sličica o "vođi", o "legitimnom predstavniku hrvatskog naroda", da nam prijeti sudbina Buridanova magarca...)

Ali, kako objasniti drsku izmišljotinu, da je Maček 1945. htio pred britanskim parlamentom govoriti i o Bleiburgu?!? Kao da Maček i društvo oko njega nije imalo prigode dignuti svoj glas prosvjeda zbog zločina u kojem je njegov adut, Šubašić Vukovogorički držao svijeću!? Kao da je Maček morao svoje uspomene objaviti u plavo-bijelo-crvenom ovitku (ali, zar bi tada dobivao apanažu iz stanovitih fondova)? Kao da činjenica, da Maček & Co. (baš kao i jugoslavenski komunisti hrvatskog podrijetla!) nisu podigli svoj glas protiv Bleiburga i Križnog puta, nije možda najtužnija činjenica nacionalne povijesti i svjedočanstvo najdubljeg pada nacionalne svijesti i ponosa...

I upravo radi toga nas, koji nerado pružamo prigodu stanovitim krugovima, da likuju zbog prijepora s Crkvom, koja je u ovim vremenima izložena novim iskušenjima, ne može ostaviti ravnodušnima činjenica, da se na stranicama Glasa Koncila pristavljaju lončići uz žeravicu jugoslavjanstva. Nu, naravno, Glas Koncila nije Crkva. Crkva nisu ni zgrade. Ni samo vladike Štroce i biskupi Pichleri nisu Crkva. Crkva je prije svega narod. Taj je narod pokazao što smatra svojom domovinom. Krajnje je nezgodno, da se tom narodu danas sugerira kako je njegova domovina – Banovina Hrvatska u Kraljevini Jugoslaviji.

Jer taj je narod i 1941. i 1991. pokazao što je njegova domovina. Prije nekoliko je godina nekadašnji dugogodišnji glavni urednik Glasa Koncila, uspoređujući 10. travanj 1941. s referendumom o samostalnosti od 19. svibnja 1991. zapisao: "Oduševljenje koje je uslijedilo nakon proglašenja suverene hrvatske države na onaj Veliki četvrtak 10. travnja 1941., bilo je tako iskreno i tako sveobuhvatno da se s pravom može tvrditi kako je većina stanovništva na hrvatskom području prihvatila novu državu kao ostvarenje svoje političke volje. Onoga travnja nije proveden formalni referendum, ali, da ga je bilo moguće provesti, rezultati bi se jedva razlikovali od referenduma kojim seje u ovo doba hrvatski narod izjasnio za nezavisnost sadašnje svoje države. Nevolja je bila u tome što borci za hrvatsku nezavisnost nisu imali mnogo birati, a državna nezavisnost, osobito u ratnim prilikama, ne postiže se bez jakih saveznika".

Slično je, pred jugoslavenskim boljševičkim sudom izjavio nadbiskup Stepinac: "Hrvatski se narod plebiscitarno izjasnio za hrvatsku državu, i ja bih bio ništarija, da nisam osjetio bilo svog naroda koji je bio rob u bivšoj Jugoslaviji! " Ako je ta ocjena točna, a bit će da jest (iako se iz kruga oko Mačeka i Krnjevića besramno, radi sitnih, balkanskih kalkulacija, osporavala njezina autentičnost!), onda su se oni koji su se na onaj Veliki petak, 11. travnja 1941., izjasnili protiv toga neodržanog, ali bjelodanog referenduma, razišli s vlastitim narodom. Oni su, riječima blaženog Alojzija Stepinca, postali – ništarije.