Hrvatska i BiH

 

ZABORAVLJENA BOSNA

Napadaj snaga Sjevernoatlantskog saveza na Jugoslaviju, koji posljednjih dana zaokuplja cjelokupnu svjetsku javnost, u nekim je hrvatskim krugovima nuždno izazvao razmišljanje o tome, kakve su stvarne i moguće reperkusije srpske zabavljenosti tim napadajem na hrvatsku vojnu, političku i pregovaračku poziciju u odnosima s Beogradom odnosno Podgoricom i tzv. Republikom Srpskom. Priopćivala pod presudnim utjecajem hrvatskih vlasti požurila su neozbiljnim i infantilnim proglasiti zahtjeve nekih manjih hrvatskih oporbenih, mahom pravaških stranaka, da se ovi trenutci iskoriste za razrješenje hrvatsko–srpskih teritorijalnih i ne samo teritorijalnih sporova i nepoznanica.

Fascinantnost žurbe kojom se reagiralo na glasove koji dolaze iz danas uglavnom objektivno marginalnih krugova i koji su, u krajnjoj liniji, izrečeni možda samo u svrhu zahuktavajuće predizborne kampanje, pokazuje da nije slučajna sporost i gluhoća kojom taj isti tisak zna počesto popratiti neke od zabrinjavajućih, malne dramatičnih simptoma koji svako malo izbijaju na vidjelo. Tako se, primjerice, mjesecima i godinama šutjelo nad pojavama kriminala, nepotizma i korupcije koja cvjeta u Hrvatskoj. Govoriti, pa i najdobrohotnije, o tom raku koji razara narodno i državno tkivo, počesto je značilo izvrgnuti se opasnostima i prijetnjama. Ima onih koji su zbog toga proglašeni i "državnim neprijateljima".

Tako se isto elegantno odmahnulo rukom i odšutjelo na podatke koje smo mimogredce spomen–uli u prošlom broju, a koji govore o iseljavanju Hrvata ne samo iz Bosne, nego i iz Zapadne Hercegovine. Tako se prešutio i raspit prema čijim bi rezultatima priličan broj mladih Hrvata najradije napustio zemlju za koju je do jučer ta ista mladež ginula ili bila spremna poginuti.

Istina, raspiti (ankete) vrlo često nisu pouzdani pokazatelji pravoga narodnog raspoloženja. Razlozi tomu u znanosti su toliko puta objašnjeni da ih ne treba ovdje ponavljati. Međutim, to ne znači da ih se smije ignorirati. Oni bi u nama morali pobuditi oprez, kao što oprez budi makar površna, skoro ovlaš izrečena dijagnoza zloćudne bolesti iz usta seoskog liječnika opće prakse. Ako bismo njegovu dijagnozu uvijek požurili provjeriti, zbog čega odbijamo pomisao da bi možda ipak trebalo provjeriti neke opomene, neke zloslutne procjene i predviđanja? Zato što nam je to lakše? Zato što se ne želimo osjećati odgovornima?

Predsjednik HSLS–a, Dražen Budiša, prije nekoliko je dana u jednome dnevnom listu izjavio kako neki raspiti pokazuju da 70-75% Hrvata u današnjoj Republici Hrvatskoj ne pokazuje brigu, pa čak ni interes za sudbinu i položaj Hrvata u BiH.

Ne mora to biti točno. Ne mora taj postotak odgovarati istini. Ne moraju ništa značiti čak ni pozivi gledatelja i slušatelja u brojnim kontaktemisijama, koji svu krivicu svaljuju na Hrvate iz Bosne i (pogotovo) Hercegovine. Ali, zašto se taj podatak hoće prešutjeti? Zašto na nj ne reagiraju redom vladajuća, a onda i hrvatske oporbene stranke? Zar zato što nas kao naciju ne treba zabrinjavati? Ili ipak zato, što ne želimo priznati da se on ne bi mogao pojaviti bez naše odgovornosti?

U jednom je razgovoru za splitski Feral Tribune dr. Ivo Goldstein svojedobno potvrdio činjenicu koja mi se čini općepoznatom: ako su Hrvati uoči rata mislili o svojoj istočnoj granici (a jesu!), onda su puno prije mislili o Drini, nego o Mostaru i Neretvi. "Podjela Bosne po banovinskom načelu u osnovi (je) intelektualistička koncepcija u hrvatskoj politici, koja je stvorena u vrhovima političkog establishmenta i u njima (je) egzistirala". Narodje svakako nije doživljavao prirodnom. I nije nam potreban dr. Goldstein da nas podsjeti kako bi 1990. bila osuđena na poraz izborna strategija, koja bi deklamirala mačekovske fraze o "slobodnoj Hrvatskoj" u jugoslavenskoj zajednici i crtala granice po uzoru na one iz kolovoza 1939.

A danas smo, evo, u situaciji da se stanovit, svakako ne mali dio našeg naroda odriče svojih sunarodnjaka, svoje povijesti, bitnoga dijela kulturne baštine i nacionalnog identiteta, a da onaj drugi dio, koji ne će javno nastupiti tako odricateljski, jednostavno – šuti. Netko za to mora biti odgovoran, a nitko kao da nema hrabrosti glasno upitati: tko je taj netko? I gdje se mi to na kraju XX. stoljeća, svega nekoliko godina od uspostave neovisne države, nalazimo?

Tomislav JONJIĆ