 |
 |
 |
 |
 |
||
 |
|
|||||
|
|
NEUM
– SIMBOL IZDAJE Službeno
je Sarajevo spremno ponuditi Republici Hrvatskoj jedan američki dolar
(i to čitav!) na ime najma luke Ploče javlja hrvatski tisak 27.
listopada. Ne zna se, je li riječ o najamnini za jedan dan, mjesec,
godinu ili 99 godina. Zna se, međutim, da u svojim zahtjevima na luku
Ploče, Bosna i Hercegovina ima snažnu američku podporu. Jednako se
tako zna, da je Sarajevo, zahvaljujući neumskom jezičcu, koji
presijeca Republiku Hrvatsku na dva dijela, u prigodi ucjenjivati
Zagreb. Tako predsjednik Stranke demokratske akcije za Hrvatsku, dr. Šemso
Tanković, tvrdi kako je po popisu iz 1991. u Hrvatskoj bilo 43.469
"Bošnjaka" (iako se bosanski muslimani tada ni u BiH ne
nazivahu Bošnjacima!), pa da – analogno Hrvatima u BiH – imaju
pravo čak i na status "konstitutivnog naroda', što da priječe
oni isti, koji su ih nazivali "cvijetom hrvatskog naroda". Ne
bih tako lako izključio mogućnost da takvim stajalištima i javnim
izstupima Tanković zapravo želi postići suprotno od onoga što tvrdi.
Umjesto hrvatsko-muslimanskoga zbližavanja, ovakvim se provokativnim
izjavama, kao i drzkim polaganjem "prava" na pločansku luku,
u biti ide na ruku onima, koji samo žele produbiti već poduboki jaz
između Hrvata i Muslimana. Nije toliko važno što će se bijes političkih
nepismenjaka u Hrvatskoj okrenuti protiv šake Muslimana (pa i onih,
koji se nacionalno drže Hrvatima), nego je važno usmjeriti bijes
bosanskih Muslimana protiv Hrvata, kako bi BiH u konačnici postala državom
jednoga, "temeljnog naroda". Prljavi
posao mogu obaviti i "ratnici Allahovi" iz stranoga svijeta,
udomljeni u BiH. Dostatno je ubiti jednoga, da se spriječi povratak
tisuća prognanih. Zato iz dana u dan slušamo vijesti o podmetnutim
bombama i okrutnim umorstvima. Glavno je protjerati Hrvate iz Bosne. U
Hrvatskoj, na žalost, ima dosta onih, koji i nehotice čine da se to
dogodi. Još uvijek je popularnije i probitačnije imati iza sebe
jugoslavensku, boljševičku prošlost (dakako, uz uvjet da smo danas
spremni povlađivati svakom potezu vlasti, pa makar svi bili svjestni da
to činimo po onoj ubi bene – ibipatria), nego se na glas pitati, je
li u Bosni moglo biti drugačije? Misliti je uvijek bilo opasno, na glas
se pitati – još opasnije. Jer, nema pitanja, koje netko neće doživjeti
kao napadaj. Kad su neki 1990 i idućih godina tvrdili, da BiH, uz našu
razumnu i uljuđenu, pragmatičnu politiku – ako i može bez Hrvatske
– ne može protiv Hrvatske, i da je BiH već stoljeće i pol zapravo
stožer cjelokupnoga hrvatskoga nacionalnog pitanja, bijahu proglašavani
"Alijinim Hrvatima" i tako svrstavani s onim marginalcima,
koji bi se radi Bosne možda i odrekli Hrvatske. Starije to i prokušani
recept; sve protivnike i protunožce svrstaj pod jednu kapu, jer bi možebitna
njihova različitost mogla izazvati zabunu u tvojim redovima i kod
tvojih pristaša dovesti u pitanje pouzdanost tvojih predodžbi. Umjesto
BiH u sklopu savezne hrvatske države, pa čak i umjesto prijateljske i
cjelovite, decentralizirane i, možda, federalizirane BiH, u kojoj su
Hrvati, mahom nastanjeni uz geopolitičku osovinu, dolinu Neretve i
Bosne, konstitutivan narod, koji povrh toga uživa – kao malo kad u
povijesti – i zaštitu vlastite nacionalne države, danas imamo BiH,
koju je napustilo, priobći nam nedavno ministar vanjskih poslova,
400.000 Hrvata. Obuhvaća li ta brojka prognane i izseljene, ne znam.
Znam samo da je zastrašujuća i da je vjerojatno riječ o najnižoj,
najoptimističnijoj procjeni. Ne
može biti, da za to nitko nije kriv. I koliko god se neki upinjali
odkloniti odgovornost od sebe, ne će joj umaći. Praznoglavce i
trbuhozborce, kojima su lonci u zemlji misirskoj preči od domovine, može
se danas zabaviti kruhom i igrama. Nu, kad fanfare utihnu, počet će se
pisati povijest. Tad će biti zanimljivo gledati, kako Pilati peru ruke
i kako njihovi hvalitelji škripe zubima. Trebalo
je vještine, da se za nekoliko godina izgubi ono što se stoljećima
branilo. Potezanje "konfederacije" i "posebnih veza"
danas je slaba utjeha. Nitko danas nikomu više ne vjeruje, a takva je
zadovoljština za ograničenje hrvatskoga vrhovničtva u Republici
Hrvatskoj i za sve brže pritezanje omče hrvatskoj politici, hrvatskim
braniteljima i puku u BiH, previše mršava. Povijest,
jednako kao i priroda, ne pravi skokove. Stoga, tek danas možda možemo
shvatiti dosege politike, koja je prije više od pola stoljeća iz
sklopa hrvatske države kušala iztrgnuti Bosnu i Hercegovinu, i u tome
uspjela. Tek danas su nam poznate dimenzije izdaje kojoj je Neum samo
simbolom. Ima,
doduše, i onih, koji će se upinjati dokazati da Osmanlije, stekavši
posjed u Kleku i Neumu, nisu stekli pravo pristupa moru i njegova korištenja.
Ti samozvani stručnjaci za međunarodno pravo mora, koji bi se na taj
način bar akademski oduprli zahtjevima Bosne i Hercegovine, očito
razmišljaju u srednjovjekovnim kategorijama. U današnjem pravu nisu
mogući pravorijeci, kakav je izrečen Shakespeareovu Shylocku: da
odsiječe funtu mesa, ali da pritom ne smije dužniku pustiti krv, jer
da o krvi u pogodbi nije bilo spomena. Tako i pravo na izlazak na Jadran
podrazumijeva vrhovničtvo nad obalnim pojasom, te poteže za sobom određenje
teritorijalnoga mora i epikontinentalnog pojasa. Ta, Bosna i Hercegovina
svoje pravo na Neum (odnosno na ono, što Neum znači i predstavlja) ne
gradi na srednjovjekovnim pogodbama, nego prije svega – na odlukama
partizanskih vlasti u Drugome svjetskom ratu i poratnome razgraničenju.
Tim se istim vlastima u preambuli hrvatskoga ustava izriču hvale, a iz
dana u dan im mediokriteti – tobože zbog "međunarodne
javnosti", hineći političare – pjevaju hvalospjeve. Za dar
dobivaju manje od mrvica s gospodareva stola. Blago siromašnima duhom i
slabima kralježnicom, njihovo je kraljevstvo zemaljsko! Zagreb,
28. listopada 1997. Tomislav JONJIĆ |
|||||
 |
 |
|
||||
|
|
|
|
|
|
|
|